run

run

уторак, 20. новембар 2012.

2. Planinska trka Glavica 2012

   Rekreativna, trening, takmičarska planinska trka održana je prošlog vikenda na grebenima Fruške gore oko Savine vode. Trka se održava drugi put i mogu reći da se kreće uzlaznom putanjom, po organizaciji, a i po broju učesnika. Trčalo se dva kruga od po 4800m sa 290m visinske razlike po krugu, za razliku od prošle godine ovoga puta smo išli u suprotnom smeru i po meni mnogo boljem smeru.

  Na trci su pet članova branili boje orijentiring kluba "Stražilovo", Bora u veteranima, a Čava, Peki, Dragiša i ja u seniorima. Moram reći da sam na prošlogodišnjoj trci crkao odmah u prvom krugu, dok sam ove vukao oba kruga maksimalno, što se vidi i po rezultatu koji je bolji za tri minute nego prošlogodišnji.
 Trku sam istrčao za 59.07 i zauzeo 6. mesto, što mene sasvim zadovoljava, ali moram pomenuti da u prvih šest mesta tri su pripala OK"Stražilovu", 3.Pekiju (čestitam) i 4.Dragiši, što govori da se seniori iz Stražilova, koji uveliko kucaju na veteranska vrata, još ne daju.
  To je to, vidimo se sledeće godine.

четвртак, 1. новембар 2012.

Ljubljanski maraton

 Prošlog vikenda u glavni grad Slovenije, Ljubljanu, skupilo se ni više ni manje nego 17.000 hiljada ljubitelja trčanja. Moj odlazak na Ljubljanski maraton spada u okvir priprema za Evropsko prvenstvo u maratonu  železničkih radnika koje se održava 2014. u sklopu Beogradskog maratona. Možda smo malo poranili što se tiče nekih priprema i provera, ali kada je o trošku firme i sirće je onda slatko.
 Krenuli smo veče pred sam maraton sa planom da prespavamo u "kušetu" i da iz vagona krenemo na start, ali što smo bili bliže Sloveniji sneg je jače padao i pravio kolaps na slovenskim železnicama kao i kašnjenje nažeg voza koje je bilo sve veće i veće da bi se na kraju zaustavilo na 120 minuta. Stigli smo oko pola deset, što je samo sat vremena pred start, a čekalo nas je preuzimanje čipa i brojeva, presvlačenje i ono najgore, snaći se u svoj toj gunguli. Da ne pričam detalje našeg snalaženja, reći ću samo da sam u poslednju zonu ušao u 10.27, samo tri minute pred start. Pošto je nemoguće pustiti sve trkače odjednom, puštani smo po zonama, a pošto sam ja  bio u poslednjoj, trku sam započeo oko 10.37.

 Gužva je bila neverovatna, obilazio sam gde god sam mogao, lomio tempo, zapinjao, ali prvih 10-11 kilometara nije išlo drugačije. Trudio sam se da na 5 kilometara imam prolaze oko 21.30, ali to je bilo nemoguće, čak ni trčanje izvan puta, po bljuzgavici i trotoaru nisu davali rezultata, samo nervozu. Ali atmosfera koju Slovenci prave pored staze stvarno stavljaju trkača u dilemu da li treba biti nervozan.
  Polumaraton sam završio za 95 minuta sasvim zadovoljno, ako se setim kako sam stigao uopšte na startnu liniju.
  Šta reći na kraju, trčati Ljubljanski maraton je stvarno nešto posebno, uvek si u gužvi, uvek ima publike, uvek te neko iznenađenje čeka iza krivine, trka koja se trči u jednom dahu, stvarno sam oduševljen i nadam se još kojem odlasku na isti.

понедељак, 22. октобар 2012.

Štafetno '12, Babe

   Ove godine štafetno prvenstvo odigralo se na već  poznatim terenima Babe, gde sam ja ove godine prvi put. Karte se nisam latio najmanje šest meseci, kao i moja prva i treća štafeta, Petar i Dragiša, ali uzbuđenju koje donosi štafetna trka nismo mogli odoleti, tako da smo doneli odluku da  budemo deo prvenstva. Taktiku nismo menjali, stara dobitna kombinacija je i ovog puta dala rezultata, a to je Peki prva izmena, ja druga i Dragiša treća.
  Malo se i ponosim kada pišem sve ovo, jer mislim da smo mi retka štafeta koja je potekla iz iste škole, iz istog kluba i grada, i štafeta koja u neizmenjenom sastavu traje oko 10 godina, sem uskakanja Čave, zbog odsluženja vojnog roka i naravno štafeta koja je uvek dobra konkurencija drugima.
  Ovog puta trka je bila zanimljivija od ostalih štafeta do sada, jer se na vidnu kontrolu dolazilo dva puta i samim tim uzbuđenje je bilo duplo veće, a i sama trka je mogla detaljnije da se prati.
  Naša štafeta se dosta dobro držala, Peki je izmenio sedmi, ali ne sa velikim zaostatkom, dok ja menjam četvrti, ali pravim mnogo veći zaostatak i Dragiša utrčava u cilj kao treći. Kod mene je bila straobalna greška  na 3. kontroli, gde sam permutovao livadu na kojoj je friško isečena šuma za livadu ispod koje je kontrolna tačka. Posle 7-8 minuta dolazi još takmičara sa istom greškom i junački je konačno pronalazimo, ali ja tek posle 12 minuta, bez ikakve volje, psihe, snage, nastavljam dalje. Nisam hteo da jurcam, to bi me odvuklo u još veći ambis, ostao sam na istom kasu. Do kraja trke imao sam još par svarljivih grešaka, ukupno možda 4. minute, ali džaba, kada usereš na početku trke nema oporavka. Malo mi je laknulo kada sam izmenio četvrti sa šansom da ipak možemo imati treće odličje.


    I na kraju sve se dobro završilo kada je Dragiša utrčao u cilj kao treći. Ipak "old school" kako nas je organizator prozvao prilikom dodele medalja i dalje će biti tu negde, spremna za još koji uspeh. 

понедељак, 3. септембар 2012.

ADA ADVENTURE CHALLENGE

    Još kao klinac gledajući avanturističke trke na eurosportu imao sam želju da budem učesnik jedne od njih, ali svi znamo u kakvoj zemlji živimo, pa je sve to ostalo na tim željama. Ali, pre dve godine videlo se svetlo na kraju tunela, neko se dosetio da napravi Adventure Race na Tari. Odlično mesto za odličnu trku. Pun adrenalina dočekao sam trku  sa svoji kumom u timu Stražilova, ali odmah po dolasku razočaranje je bilo na pomolu, a u toku trke se samo povećavalo da bi na kraju bio totalni debakl organizacije. Ali ovoga puta nije bilo ni blizu tome. Belac nošen iskustvom sa takvih trka donosi pravu odluku i organizuje odličnu trku na Beogradskoj adi gde sam unapred znao da ništa ne može da bude loše. Problem je bio u tome što ovoga puta nisam imao starog partnera, koji odlučuje da na trci učestvuje u mix timu sa Katicom, a meni prepušta Dragišu, koji u poslednjem momentu odustaje zbog ličnih obaveza, a ja ostajem u neobranom grožđu gde mi jedino ostaje da zovem organizatora i raspitam se da li ima neki slobodni avanturista. Kroz dva sata dobijam pozitivan odgovor i konačno Stražilovo ima tim, ali veče pred samu trku partner za trku odustaje, ali je ispao fer i našao adekvatnu zamenu, Srđana Stankovića. U jednom trenutku sam pomislio da je za mene Adventure Race počela odavno kada se setim kroz šta sam prolazio tražeći osobu za tim.

   Sam start trke počeo je dosta rano u 8.45, iz vode smo izašli obojica u razmaku od oko 10-ak sekundi i ukupno treći
.
Mtb smo voštili maksimalno sa po kojom greškom, ali vrhunac je bio kada Srđan nailazi na ekser i buši gumu, ali sreća u nesreći, da se to sve dešava na 100 metara od bicikl servisa i uz molbu majstor menja gumu bez po reči i novca, ali vreme ide, kao i takmičari koji su bili iza nas, tu gubimo oko 10 do 12 minuta. Posle vožnje bicikla sledio je orijentiring. Unapred sam znao da moj partner nema snage za neko brže trčanje što je i sam potvrdio, ali moram priznati da se muški držao. Pri kraju o-dela trke umor sustiže Srđana, gde već pravimo češće pauze hodanjem
.
Na kraju moja malenkost bez iskustva penje se na veštačku stenu kao i Srđan i tu dolazi kraj finih muka. Na kraju zauzimamo šesto mesto sa zaostatkom od 27 minuta za prvim i samo 14 minuta za trećim, posle toga ostaje bezveze osećaj kada se pomisli na onaj ekser u gumi.
   Svaka čast za organizaciju, meni se dopalo. Nadam se da je ovo početak buđenja ovakve vrste trka i da će sledeće godine biti još bolje i više učesnika.                               

петак, 13. јул 2012.

23. Petrovdanska trka

     Trka o kojoj ne treba puno pisati, jer se ne može opisati zato što se mora doživeti. Iako je najveći deo trke smešten u ruralnom delu Vojvodine gde sve vrvi od Bačvanskih seljaka nisam se tako osećao. Osećao sam se čak i bolje nego kad trčim kroz neki veliki grad, jer ovde sam na svakom koraku bio podržan aplauzom i povicima bodrenja kao i svi ostali takmičari, nije se razlikovalo ko je prvi, a ko poslednji, za te "seljake" mi smo bili svi isti.
   Iskren da budem plašio sam se samoga starta i te dužine od 13,5 kilometara, jer noseći se prošlogodišnjim   iskustvom na plus 40 stepeni gde sam jedva završio trku nisam imao drugoga načina da priđem trci. Ali na sreću ovoga puta nas je sveti Petar pogledao i navukao oblake sa kojim je bilo prijatno trčati.

  Krenuo sam u grupi gde se trčao tempo od oko 4.10 po kilometru, što mi je odgovaralo, ali grupa je ubrzavala tako da su mi pobegli, a ja sam ostao na tom tempu od oko 4.10 koji je posle 6-7 kilometara poprilično bio mučan, ali ne i neizdrživ. Ubrzo sam sustigao dva konkurenta sa kojima sam lomio tempo i bogme ubrzao u poslednja tri kilometra, koje sam po ličnoj proceni išao sigurno ispod 4 minute. I na kraju na ciljnoj liniji rezultat 56.29, za čitava dva minuta brže nego prošle godine. Bio sam zadovoljan istrčanom trkom.
 Posle trke su nas tako primili i ugostili kao da će nam  to biti  poslednja  trka. Takvo gostoprimstvo se danas jako retko nalazi, zato ću nastojati da dobrim glasom hvalim Gajdobrane jer su to i zaslužili.
   

понедељак, 2. јул 2012.

17. Novosadski triatlon


  Juče na Štrandu okupilo se pored redovnih gostiju koji su brojali oko 10000, i 70 triatlonaca među kojima sam bio i ja. Nije mi prvi put da učestvujem na novosadskom triatlonu tako da imam već nekog iskustva i sve sam doživljavao kao normalnu stvar.

  Plivanje mi je najlošija strana od ove tri discipline, tako da sam stao u poslednji red i uhvatio svoj ritam sa mislima u glavi, samo da izađem. Po ličnoj proceni plivali smo više, sigurno 150-200 metara jer sam iz vode izašao za 23 minute, a uglavnom mi za tih 750m nije trebalo više od 16-17 minuta, mada su i drugi pričali da je vodena distanca duža.

   Poprilično iskrivljen, dogegao sam se do bicikla, fino prošao u tranziciji i uzjašio bajs. Mislim da sam u proseku vozio oko 33-34 km/h, po završetku 8. kruga ulećem u tranziciju stavljam kačket i krećem sa trčanje. Vrućina se do ovoga trenutka i nije tako osetila, ali kada je krenulo trčanje po keju, bilo je kao u paklu, mislim da po toplijem vremenu nisam trčao, ali kada sam video da dosta ljudi prestistižem to mi je dalo motiva i snage da u istom tempu završim. U cilju vreme 92 minuta.
  Šta reći, odlično iskustvo i nadam se da ću ove godine učestvovati barem na još jednom triatlonu.

Noćni maraton

      Prošlog vikenda održao se trći po redu Novosadski noćni maraton i po meni najbolji do sada.
Plan mi je bio da trčim polumaraton i to u vremenu od oko 100 minuta, što je odgovaralo i mojim klubskim kolegama Dragiši i Šariću. U poslednjih mesec dana nemam redovan trening, pogotovo dužinu, malo me ova vrućina demorališe, a i više volim ladovinu Platana pokraj Dunava na čardi uz 'ladno pivo nego da se lomatam po prašnjavim atarskim putevima, mada se i tog lomatanja uželim
.
     Kada smo počeli trku pomislio sam odmah da je neću završiti, ali posle 7-8 kilometara stvari su došle na svoje mesto i imao sam tempo da za oko 94-95 minuta završim trku, ali opet kao preslikano sa Apatinskog polumaratona, na 16-17 kilometru dolazi neprelazna kriza i tempo pada drastično gde na kraju sa ravno 100 minuta i 39 sekundi završavam trku. Plan je ispunjen, ali ostaje gorak ukus i malo nezadovoljstvo.
  Još jednom da pohvalim drugare iz ARK "Fruške gora" za organizaciju i da napomenem da se Dragiša polako, ali sigurno vraća u stare trkačke dane, što mi je naročito drago.

понедељак, 21. мај 2012.

Radin memorijal

    Juče na prvom Radinom memorijalu okupilo se 40-tak orijentiraca i planinara. Svo dešavanje se odvijalo  na poznatom terenu Stražilova sa takmičarskim centrom na planinarskom domu.
   O Radi Kovačeviću neću puno pisati, ali želim da pomenem za one mlađe uzraste, a i za one koji su u poznijim danima ušli u orijentiring, Rada je odvojio orijentacioni kros od planinarstva u tadašnjoj SFRJ i čak uveo orijentacioni kros u moderni tip takmičenja, pojedinačnim nastupima. Ali vrhunac je, barem za mene, što je o-savez tadašnje SFRJ lično Rada uveo, da ne kažem učlanio u svetsku federaciju, tj. u IOF.
   Da pređem na dešavanje u vezi sa samom trkom. Kum Šarić je preuzeo obavezu oko postavljanja kontrola, a ja sam odlučio da trčim. Isplanirao sam da iz Karlovaca krenem trčeći do doma, tamo uzmem kartu i već zagrejan jurnem u šumu. Staza od 3.9km je bila taman dužine, ako uzmemo u obzir bujanje Fruškogorske niske vegetacije koja poprilično kida opremu, ali i živce i oduzima snagu. Stazu sam istrčao kao prvi za 35.49 ispred  Velje i Frulje koji su zaostali 3, odnosno 7 minuta.
 Sve u svemu lepa trening-trka i druženje. Nadam se sledeće godine malko većem odzivu trkača.
     

субота, 24. март 2012.

Kros Srema

    Rekoh, da pomenem. Kao i prošle godine pred Stražilovski kup mor'o sam otići s one strane Fruške gore na kros Srema. U okviru istog održava se i prvenstvo za aktivne železničke radnike u kom kolektivu, da ne kažem gigantu, ja radim. Iskreno da kažem konkurencija u toj kategoriji je poprilično jadna, sem jednog trkača veterana, Dragana Ćirića kojem skidam kapu, jer je pred penzijom, a prošle godine je trčao svoj najbrži maraton za 3 sata i 9 minuta. Ali na krosu se trčalo bednih 2 kilometra sa oko 15-18m visinske po krugu gde je, naravno, trebalo imati brzinu. Mislio sam da je imam malko više od pomenutog kolege, što se na kraju i ispostavilo. Ali bih pomenuo jednu trkačku poslovicu "Brzina se gaji, a izdržljivost se stiče." U cilj sam utrčao 6-7, a od željosa prvi sa vremenom 8.05, mislio sam da ću trčati ispod 8 minuta, ali teško.
   To je to, sutra valja poraniti pa sa papira preneti u šumu sve što treba, da bude kako smo zamislili. Vidimo se na Stražilovskom kupu.

понедељак, 19. март 2012.

Kada Sremuš zalista

   Kada ugreje prvo sunce i šuma počne da se budi i lista znam da u zapadnom delu Fruške gore drugari po karti i kompasu, ali i po dobrom Neštinskom vinu spremaju na pitomijem delu gore o-trku.
   Već na poslednjoj krivini prema Rohalj bazi videlo se kako dimi iz kotlića što je i bio znak da smo stigli. Na tom terenu sam trčao još kao pionir, čini mi se 95' , 96' i dobro ga poznajem, mislim da po kvalitetu terena dosta dobro parira našem manastiru Beočin, ali samo kao teren za razliku od kvaliteta crtanja, pogotovo oko elitne 5KT, gde su manje više svi elitni trkači imali greške, a ja po najviše, gde sam bespotrebno izgubio 5 minuta i sa još nekoliko usputnih grešaka zbir nepotrebnog vremena sveo se na nekih 6-7 minuta, mada sam, moram priznati uzivao, neštinske trke su iz godine u godinu sve kvalitetnije i bolje još kada bi spojili Bazu sa Ugljarom imali bi teren za narednih 10 godina, ali o tom potom, da se vrnem na dešavanje posle trke. Ono što se dimilo u početku nismo probali, ali smo probali kobasice od ribe i toga ima, i to domaće kod Joce prangije gde smo i svratili da proslavimo veteranskog asa Boru koji nije mog'o pobeći od svojih emocija prema Neštincima i njihovom vinu gde je i ost'o, al' je pre nas doš'o kući gde smo ga i sačekali i nastavili život u laganom ritmu.
  Sledeće nedelje je naš kup, Stražilovski na Andrevlju, potrudli smo se da bude kao predhodnih godina kako i priliči i nadam se da će trkači uživati u dolini Kestena tražeći svoj cilj.

недеља, 11. март 2012.

Trofej Novog Sada

     I posle zakasnele zime orijentiring se vraća na padine Fruške gore, gde je i otvorena ovogodišnja sezona o-trka u Srbiji u organizaciji orijentiraca iz Novog Sada.
     Iskreno da kažem, jedva sam čekao da uzmem kartu i da jurnem u sportskom duhu u nove okršaje sa drugim elitašima. Adrenalin i startna groznica su stvarno bili na vrhuncu pred sam start da bi se sve to drastično srozalo kada sam pogledao kartu u poslednjem boksu. U početku sam mislio da sam uzeo pogrešnu kategoriju, ali ne, pisalo je M21E, odmah sam u sebi rekao "pa ovo je kao neki Jocin i Borin trening na strmom Stražilovu kada sam počinjao sa orijentacionim krosom". Malo sam se o'ladio u tom trenutku, ali sam jurnuo iz sve snage, dok sam trčao imao sam lufta u glavi, pa sam razmišljao o svačemu, pa čak i o rečima koje ću denuti u ovaj post. Toliko o o-težini u jučerašnjoj trci.

    Pored kritika za koncepciju staze imam i reči hvale, jer svako ko se da u organizaciju trke to zaslužuje, jer ipak se sve to radi iz dobre volje,volontiranja i ljubavi prema sportu. I na kraju, hvala ti Frulja što sam još jednom obuo butonke.

субота, 14. јануар 2012.

Fruljovizija 2012.

  Kiša, sneg, sunce, vetar sve se to sabilo u tih 30-ak minuta trke koja se po ko zna koji put održala na Varadinskoj tvrđavi pod nazivom Novogodišnja trka. Iako na tvrđavi trčim po ko zna koji put, ona počinje da se ponaša kao neki Japanski auto, sve što ga više voziš on sve bolji, tako je i sa tvrđavom, posle svake trke osetim zadovoljstvo, bez obzira na rezultat.
  Trka je predviđena da bude u vidu skor orijentiringa, što je po meni najteži vid takve vrste trke na ovakvom terenu.

  Redosled overe KT: 31, 40, 41, 49, 48, 42, 47, 45, 46, 39, 38, 32, 50, 44, 37, 36, 35, 43, 34, 33.

  U poslednje vreme sam se dosta disciplinovao i trudio da treninge radim valjano uz još po koje kućne vežbe koje u kontinuitetu radim već dva meseca i ovo je bila odlična prilika da uporedim sebe sa drugima i saznam kako ću se ponašati u toku trke. U samu trku sam krenuo osrednjim tempom i kako sam više ulazio u trku sve sam jače trčao, kontrole su se nizale slobodnim izborom, u početku sam dobro birao, ali kako je trka sve više odmicala umor u predelu glave se osetio, pogotovo u izboru varijante poslednje tri kontrole. Ali i pored toga u improvizovani cilj utrčao sam kao prvi (34.02), pomalo iznenađen, kasnije prijatno iznenađen. Ali i ostali nisu puno zaostali, tako da smo svi u minut, dva završili trku.
  Naravno, prijatan osećaj ostaje kao i još jača volja za treniranjem i trčanjem.