run

run

понедељак, 13. новембар 2017.

Junipers kup `17 - jesen

 Kad krenem sa pisanjem posta vezanog za Kleka kup neka monotonija me hvata, jer se zna da moram pisati o mirisu koji se širi u krugu cilja sa obližnjeg svinjskog festivala koji izaziva krčanje creva. Zna se da je zabava zagarantovana i zna se da nas očekuje jedan od tehnički najzahtevnijih terena u našoj okolini. Kada se uzme karta u šake, monotonija istog trenutka prestaje. Sa prvim pogledom na kartu postavlja se pitanje ,,kuda sad?" i to bezbroj puta.
 Startna groznica nas je tresla od onog trenutka kada je mađarska policajka rekla ,,tešik" i vratila pasoše. Još sat vremena vožnje i tu smo, u raju orijentacije. U suštini on tako izgleda u početku, ali menja mu se slika posle dva dana trke, šamaranja kleke i gubljenja među dinama i lejama crnog bora i bele topole. 
 Startni sat produženim piskom označio je start mog minuta. Uzeo sam kartu i krenuo, uzbuđenje koje je do tog trenutka vladalo odjednom je nestalo kada sam video gde mi se nalazi prva kontrolna tačka. Za razmišljanje mi je ostalo svega 150 metara posle kojih sam morao da odlučim, hoću li levo ili desno. Otišao sam levo, ali tokom trčanja, razmišljam da ću puno obilaziti i resetujem odluku da istu varijantu skratim i sečem kroz gust deo. Udarci topole i kleke se smenjuju, ali još sam frišak, pa ni ne osetim. Kontrolna je na nekom brežuljku u kleki u tenkovskom rovu. Nekako je pronalazim. Bacam oko prema drugoj kontrolnoj tački, još gore je od prve, dilema je ogromna. Sada već nošen iskustvom nakon  pronalaženja prve kontrolne tačke, odlučujem da ogroman gustiš ne obilazim nego da idem kroz njega, pa šta mi Bog da. Posle 10 metara shvatam da mi je jedini otvoren prolaz veličine pola metra sa pola metra, u tom slučaju primenjuje se tehnika puzanja. U trenutku mi pada misao ,,pet minuta sam u trci, a već sam na kolenima" i tako kroz celu trku.
 Drugi dan sam zaradio blagu ukočenost leđa. Doktor Bora koji se takođe žalio na istu povredu, okarakterisao je bol kao posledicu tvrdih strunjača na kojima smo spavali u fiskulturnoj sali, mada bih ja rekao da smo malo i ozebli.
 Prvi dan stazu od 6,5 kilometra prelazim za 60 minuta, moglo se ići 53-54 minuta, ali koncentracija je pala u najbitnijem delu gde se gubim i u isto vreme gubim 6-7 minuta. Taj trenutak je neopisiv. Misliš da si na dobrom pravcu, pratiš: jedna dina s leve strane, blaga uvala ispred, sa desne strane na vrhu je kontrolna tačka. Dotrčiš i ustanoviš da nije tamo. Tu pucaju svi mehuri od sapunice, a po glavi se motaju reči ,,pa kako nije tu?!". Pokušavaš da se pronađeš na karti, ali pre bi ti pomogla molitva da neko naiđe i da traži istu kontrolnu tačku, pa ti preostaje samo da ideš za njim, drugog ili trećeg načina nema. Do tada sam imao treće ili četvrto vreme, ali to je sve teoretski prikaz, dok je na terenu i u praksi slika drugačija i realnija.
Drugi dan stazu od 9,5 kilometra prelazim za 92 minuta. Za razliku od juče, imao sam neku konstantnost  sve do predposlednje kontrolne tačke na kojoj ne znam ni sam kako sam izbio na put u totalno pograšnom pravcu. Očigledno je došlo do pionirske greške ,,okrtetanja karte", a do tada vreme je bilo solidno, kao i prvog dana za neko 3 ili 4 mesto. Ali orijentiring je nemilosrdan i kažnjava svaku grešku, što bi se u žargonu reklo ,,đavo nikad ne spava", samo čeka tvoju slabost da te zavede na stranputicu.
 Posle trke prvog dana usledio je obilan obrok sa svinjskog festivala. Mesta u stomaku je bilo za dve kobasice, jednu ljutu i jednu običnu, kao i za hurku. Sve je začinjeno senfom i turšijom. Nije bilo mesta za sarme i pečenje. Ceo dan sam rig`o na beli luk i papriku. Svaki užitak ima svoju posledicu.
Kući se vraćamo kao najtrofejniji klub od svih klubova iz Srbije. Pioniri Stefan Bauer u M12 osvaja drugo mesto, dok David Petrović u M10 osvaja treće. Ali naravno direktor Dragiša Bauer opravdava zvanje i stručnost, osvajanjem prvog mesta u M21B, a ja tek sedmo. Pravdam se ukočenim leđima i  kobasicama od prethodnog dana od koje sam rig`o.


понедељак, 9. октобар 2017.

MTBO Košutnjak 2017

  Poziv od Živote Tasića - Tase prihvatio sam oberučke i pojavio se 8. oktobra sa sinom Davidom u podne na igralištu Pionirskog grada gde je za 13 časova bio zakazan prvi start, prve MTBO trke - treninga u Srbiji. Prva kurbla bicikla je zaverglana u pravcu kontrolne tačke na ovom prostoru. Ljubav prema mauntin bajku me drži, možda deceniju manje od trčanja, što bi se brojkama reklo negde oko 15 godina, pa tako umesto treninga u vidu trčanja neretko se desi da uzjašim bicikl i provozam se rebrastom Fruškom gorom 30-ak kilometara uživajući podjednako kao i u trčanju. Razlog što to ne radim češće je vreme. Kako nas moderno doba steže, vremena je sve manje. Ali za prošli vikend vremena se moralo naći.
 Kada sam potvrdio dolazak, Tasa je bio oduševljen, ali vrhunac je usledio samim našim dolaskom, pogotovo Davidovim, jer u suštini on je tog dana bio najmlađi takmičar, da ne kažem degustator orijentacije na dva točka. 














 David je krenuo pre mene. Sustižem ga između prve i druge kontrolne tačke, kod Hajdučke česme. Gura bicikl, uzbrdica je pred njim. Obilazim ga i pitam: Jel možeš? Odgovara potvrdno. Uzbrdica prestaje, okrećem se i vidim da je zajahao bicikl i nastavio, tu ga i poslednji put vidim u toku trke.
Lični utisak u vezi trke je čudan. Orijentacija je drugačija, tj. kretanje kroz šumu. Više se mora voditi računa kuda se ide/vozi, jel sa bicikla je lakše pasti nego sa sopstvenih nogu, a posledica toga je manje gledanje u kartu što zahteva veću koncetraciju i memoriju kretanja. Sve ima svoje čari.
Stazu od 3300m/130m završavam za 28 minuta, po sabiranju utisaka u sebi, okrećem volan i vraćam se u šumu da vidim kako Davidu ide. Nalazim ga između 6 i 7 kontrolne tačke. Prve njegove reči: ,,Tata ne osećam više noge, joj." Ali i dalje je na biciklu i vergla. Pitam ga, da li je sve uredu? Dobijam potvrdan odgovor kao i prošli put. Ostavljam ga da završi trku samostalno. On istu stazu prolazi za 52 minuta. Čestitam mu. Drago mi je što smo obojica učestvovali u ovoj trci. Ispisali smo dva reda u knjigu bogate istorije orijentiring kluba Stražilovo, a i u mauntin bajk orijentiring knjigu smo upisali prvi red na prvoj, praznoj strani.
Cela ova priča me je pogurala u neki mali motiv, ali  sasvim dovoljan da bicikl kao i sebe spremim za sledeću godinu kada je planirana ozbiljna dvodnevna MTB-O trka u Košutnjaku koji je idealan za ovaj vid orijentiringa. Slovenci su već u najavi, pa sam siguran da će biti jurcanja na dva točka po najvećoj beogradskoj zelenoj površini ta dva dana.

недеља, 1. октобар 2017.

Botanička bašta - planinarski dom Stražilovo

Svako ko bude pročitao naslov ostaće u rebusu zbog čega ovo pišem i kakve veze neka bašta, pa još botanička ima veze sa trčanjem, a još manje sa orijentiringom. Ali čitanjem ovog posta sve će vam se razjasniti, pa ono što je nemoguće povezati postaće povezano.
 Ovo pre svega pišem jer sam i sam veliki zaljubljenik u sve ono, pomično i nepomično što raste ili se kreće zemljom. Toliki broj sati boravka u prirodi, trčeći, pešačeći, mora da probudi u tebi radoznalost o stvarima pored kojih prolaziš. Pa tako godinama, uspeo sam da naučim kako hrast kitnjak, mogu razlikovati od hrasta medunca, znam da je kukurek veoma otrovna biljka, kao i  to da dva kestena, pitomi i divlji nisu uopšte iz iste porodice. E, upravo tu počinje smisao cele ove priče o botaničkoj bašti. 
Ideja planinara, a mog prijatelja Branislava Srdića, realizovana je na sveopšte zadovoljstvo. Oko planinarskog doma na Stražilovu posađeni su razni primerci drveća, žbunova, puzavica. Ispred svakog primerka stoji tabla sa podacima o biljci. Instaliranjem aplikacije na mobilni telefon (wi-fi je besplatan), posetilac ima priliku da učestvuje u edukativnoj igri. Prvo izabere jednu od ponuđenih staza, a zatim traži biljke koje su označene na mapi (sličnoj orijentiring mapi). Kada pronađe zadatu biljku, QR kodom čekira svoj pronalazak i  dobija tri pitanja u vezi sa drvetom/žbunom koji je našao. Odgovore može da nađe na info-eduko tabli koja stoji pored svakog drveta/žbuna, koja opisuje sve što je potrebno znati o pronađenom živom objektu. Takmičaru se meri vreme tokom trajanja igre, a za netačan odgovor učesnik se kažnjava sa 5 sekundi. 
Nadam se da ste shvatili, iskreno sam bio zapanjenj i prijatno iznenađen, oduševljen. Većinu klinaca orijentiring kluba Stražilovo poveli smo na otvaranje. Deca su jurcala sa telefonima na sve strani i po obavljenom poslu, hteli su još. Čak sam i sam, krišom prošao jednu stazu, tako reći podetinjio, ali ima se šta naučiti. Nije sramota ne znati, sramota je ne hteti znati, rekao je Gete i bio je upravu.
Sama ideja je sjajna,  od orijentiringa, biologije - botanike, čak principa netačnog odgovora koji nosi pet sekundi, podseća me na biatlon gde lang-lauferi (trkači na skijama) promašajem mete dobijaju kazneni minut. Ali najbitnija stvar, da je sve to smešteno u danas, na žalost neophodnu stvar, a to je mobilni telefon, pa tako zavisnost od tehnologije usmeravamo u pozitivnom pravcu, gde pored loših posledica stvaramo one pozitivne, ne sluteći da svoju opštu kulturu dopunjujemo nečim novim.

prvi degustatori - karlovačka deca

Danas tokom treninga, pala mi je na pamet primena ove aplikacije. Mislim pre svega na već postojeću botaničku baštu - Dvorsku baštu, koja poseduje impozantne primerke nekih biljnih vrsta, a pored svega dostupnija je zbog mesta gde se nalazi, pa pored turističkih usluga koje Sremski Karlovci nude, ovo može da bude još jedna. Aplikacija bi mogla da se uradi i za Dunavski park. Bukvalno na svakom mestu gde postoji veći broj različitih drveća. 
Toplo preporučjem, ako ste na Stražilovu, skoknite do planinarskog doma isprobajte ovaj vid edukacije. Takmičite se sa svojim prijateljima, decom, familijom, siguran sam da će vam se svideti.

недеља, 6. август 2017.

Durmitor `17

Posle letnjeg odmora koji sam proveo u Grčkoj, po dolasku kući vremena je bilo samo za prepakivanje. Novo putešestvije se nastavilo ovog puta ka nama bratskoj zemlji Crnoj Gori i njenoj najlepšoj planini Durmitoru.
 Durmitor, već sad mogu reći poznajem kao svoj džep, od visoravni, pa do najljućih krševa. Po izbijanju iz kanjona reke Tare, horizont je počeo da bude oštar i nepravilan, to je značilo samo jedno, da je durmitoraska visoravan tu, odmah ispod guma našeg automobila.
 Na Žabljaku sam smešten svaki put na istom mestu, u selu Virak, u prelepoj brvnari kod još boljih domaćina Šarovića, koji me prihvataju kao svoga, da li zbog prezimena ili stasa, ne znam. Kofer nisam ni otvorio, na vrata je pokucala domaćica i za dobrodošlicu donela pun tanjir kajmaka i sira, ubuduće je svako veče donosila lonče mleka za decu.
Plan za sedam dana, koliko smo boravili na Durmitoru, bio je pre svega da se mora ustajati rano i trčati, jer tada nema nikoga, životinje su još uvek aktivne, pa trčanje kroz šumu mogu začiniti susretom sa nekim orlom krastašem, divljom patkom, divokozom ili medvedom, ovaj poslednji nije bio viđen. Posle trčanja usledila bi porodična šetnja kroz manje ,,divlje" predele. Sa familijom sam obišao Štuoc-Crvenu gredu- Momčilov grad, Bosač-Jablan jezero-Momčilov grad, Virak-Savin kuk-Virak, sve tri šetnje su trajale više od 4 sata i mogu da kažem da deca, ako ih animiraš usput, mogu bukvalno da prepešače kao odrasla osoba, samo što ako posle toga ne usledi spavanje, dolazi do kolapsa.
Naravno, deca su mi se popela na glavu, ali sam maksimalno koristio filter u vidu trčanja, mada sam jedan dan odlučio da uradim ozbiljnu turu pešačenja, planinarenja, uz solidan hodački tempo.

večni stanovnici Durmitora-divokoze

Ustao sam u 5.03, popio kafu, gurnuo ključ u bravu automobila i odvezao se do Sedla(1907m) odakle počinje većina pešačkih tura. Prvi doručak sam planirao na Zelenom viru(2028m), a drugi na Bobotovom kuku(2523m). Kako kažu meštani ,,muškim hodom" od Sedla do Bobotovog kuka treba nešto više od dva i po sata, ja sam to spalio za 90 min, i niko kome sam rekao vreme pešačenja nije  mi verovao.

 
pogled na Bobotov kuk sa Zelenog Vira

Jednostavno sam hodao sa malim pauzama, nije lako od Zelenog vira ka Bobotu, visinska razlika je 500m, ali u dužini manjoj od 1,5 km, pa tako ispadne kao da se penješ uz neke kamene merdevine. Pre samog polaska bilo me je malo strah, ranije sam se penjao na najviši vrh Durmitora i znam da nije svejedno, ali kad sam po dolasku na najopasni i zahtevniji deo, ugledao pričvršćene sajle, malo sam odahnuo. Po doručku i uživanju u pogledu, put se nastavljao prema Ledenoj pećini(2203m), durmitorskom fenomenu, u kojoj se nalaze stalagmiti od leda. 

Bobotov kuk

Po penjanju na Bobotov kuk sreo sam dva lokalna planinara ne starija od 25 godina, uz pozdrav smo se mimoišli, oni put nastavljaju prema Lokvicama(1693m) isto kao i ja, mada ja to radim dužim putem preko Ledene pećine. Po silasku sa Bobota, sustižem ih u Valovitom dolu, gde mi jedan odmah daje pohvale u vidu "vi, ka` avion", reko': ,,jeste, idem malo brže, vidimo se." 
Ledena pećina
Kod Ledene pećine sam bio dva puta, ovo mi je bio treći put, ali ni jednom nisam sišao u nju, uvek je problem bio sneg, ovog puta prirodnog faktora je bilo manje, a i sajle su postavljene, tako da sam bez oklevanja krenuo prema rupi dubokoj 30m. Kada sam sišao, otpevao sam sebi ,,Figaro", onoliko koliko sam znao, zvuk je neverovatan. Ledeni stalagmiti stari ko zna koliko godina stoje kao neka vojska i uživaju u svojoj ,,debeloj" ladovini koja je sigurno tu oko nule, dok je napolju oko 28 stepeni. Nisam se zadržavao puno, hladnoća je tu najveći problem, put nastavljam prema Lokvicama odakle planiram spuštanje na Crno jezero(1416m) i kraj ture. Usput na sastajanju markacija iz Ledene pećine i Bobotovog kuka srećem lokalne omladince, koji me bez pozdrava pitaju, ,,Jel ste bili u Ledenoj pećini?" ja im odgovaram potvrdno i oni padaju u smeh sa nevericom i čestitaju, pitaju za moj dalji plan. Kažem im ,,planiram kraj, ali bih voleo da se popnem i na Međeda".

Lokvice
Po prolasku pored Lokvica, i praćenju markacije prema Crnom jezeru, dolazim do odvajanja za Međeda, moja hiperaktivnost počinje da dolazi do izražaja. Crv u organizmu rovari i tera me da glavu dižem prema gore. Iako već poprilično iscrpljen odlučujem da se popnem na Malog Međeda(2223m).
Mali Međed
junačka noga
                                                                                      
Na kamenu je pisalo vreme trajanja uspona, sat i 15 minuta, ja sam stigao za 50 minuta i uživao u najlepšem pogledu na Crno jezero sa durmitorskih vrhova. Treći doručak je usledio. Trudio sam se da ne jedem puno, nego po malo i da unosim dosta tečnosti, pre svega vode, toga je jedino i bilo. Po silasku sa Međeda nestalo mi je vode, za vreme pešačenja koje je u tom trenutku iznosilo oko sedam sati popio sam tri litre vode i nije bilo dosta. Sreća je bila što je od sada sve nizbrdo i na pola puta imam izvor, Točak, ali to je za nekih sat vremena. Ali uspešno stigoh, izvor je okupiran šetačima amaterima, po dijalektu, rekao bih, domaći šetači. Kada su me videli dobio sam privilegiju da sipam preko reda, voda curi brzinom litar na 2 minuta. Po utoljenoj žeđi, spust sam nastavio ka Crnom jezeru gde je telo trebalo da dobije svoju utolu. Pogled se širi, tirkizna boja jezera preovladava, pogledam ka Međedu dok se skidam, misleći ,,gde sam bio, Bože", zalećem se i bez razmišljanja o hladnoj vodi ulećem, plivam svom snagom, prskam, već sam na sredini. Dopamina sam toliko nalučio da će me držati do kraja godišnjeg odmora.
,,đe je junačka noga gazila"
Po sabiranju utisaka, izračunao sam da sam prešao oko 14-15 kilometara sa visinskom razlikom od 1400-1500m za osam sati hoda. Ali iskreno raspao sam se, posledice sam osetio čak i sutradan, usledila je pauza. Što bi rekao dr Br, ,,treba stati, namazati". 
Durmitor mi pored Fruške gore stoji u srcu. Poslednje jutro sam poranio, uradio fin trening, dužinu u laganom tempu, onako punim plućima. Po dolasku, domaćin ranoranilac me pozdravi i upita ,,Kako je danas, jel vruće?" reko': ,,Vrućine nema, a evo da se oprostim od Durmitora." Ubrzo dobih odgovor ,,Valja se, Bože zdravlja, vidimo sledeće godine." Rekoh ,,Vala, baš".

недеља, 4. јун 2017.

Filmski grad

 Državno prvenstvo Srbije u sprintu održalo se kako i sam naslov kaže u Filmskom gradu. Potrudili smo se da što veći broj članova kluba povedemo, prevashodno mislim na pionirske kategorije, mada sad oni i čine većinski deo kluba.
 Za Beograd smo se uputili sa troje kola. Stigavši do Košutnjaka orijentiring je za nas već počeo. Znam da posle crkve Svetog Luke treba desno, ali ne znam koliko dugo to desno da držim. Ispostavilo se do kraja. Memorija sa godinama slabi. Ima neke istine u konstantnoj doktorovoj šali na temu senilnosti.
 Sam sprint zna se kako se trči, čak i decu savetujem tako, vreme im je. Kada vidiš kontrolnu tačku koju tražiš i dok trčiš prema njoj, virni malo na kartu u tom trenutku i vidi u kom pravcu ti je sledeća i bez stajanja po overi, jurni u tom pravcu. Svaki sekund je bitan.
 Klapna u Filmskom gradu je pukla, krenuli smo. Sam start se brzo odvijao, išli smo na minut. Čim sam uzeo kartu trčao sam iz sve snage. Odmah druga-treća kontrolna dilema, stazom kroz gustiš ili okolo. Okolo. To mi je prva greška, ali još uvek sam prvi. Prednost povećavam, ali u povratku dvanaesta-trinaesta kontrolna tačka, opet ista dilema i naravno okolo. E sad dolazi do izražaja ona orijentirska poslovica, ,,nema tih nogu koje mogu nadoknaditi ludu glavu". Naravno gubim pred kraj prvo mesto i utrčavam kao drugi sa 14 sekundi zaostatka. Gorak ukus tu je, ali brzo prolazi.
 
 Pioniri su opravdali dolazak, delimično i ja, a veterani su bili u nekom drugom, svom samostalno režiranom  filmu, i mogu ga nazvati ,,dve nule".

недеља, 7. мај 2017.

Kisbakter kup ´17

 Srećom u redovima našeg kluba postoji autohtona krtica koja rovari po mađarskom orijentiring kalendaru svakonedeljno. Svesna da lokalne i manje trke izlaze kasnije tj. iznenada, pa se neka pojavi u blizini granice. To se odmah razglasi i u istom trenutku se planira put, ko bi, da li bi, kako bi. Krtica je dr Br. 
 Ovaj put pomenuti sisar je izabrao pravo mesto gde bi izbacio zemlju i u istu rupu uvukao Stefana, Davida i mene. 
 Kiša kao i svaki put bi padala za vreme puta u Mađarsku. Ovog puta imali smo sreće pa kada smo otvorili vrata automobila ona je stala, čak je i ugrejalo malo. Samo mesto trke je bilo predivno. Salaš u mađarakoj peščari i sve besprekorno pokošeno, okrečeno, zasađeno. Trka je bila lokalnog karaktera, ali je okupila orijentiraca kao na našem državnom prvenstvu. Prijavio sam se u najjaču kategoriju, ovog puta je to bila M21B gde me je čekala staza od 10700m. Greota tolikog puta, a da se trči nešto kratko. Nisam se pokajao. 
Čim sam uzeo kartu očekivala me je dužina do prve KT, bez oklevanja odlučio sam da obiđem ogroman gustiš i da idem putem koliko se moglo.  Na kartu se trebalo navići, jer je ista odštampana na kolor štampaču, pa boje gustiša i livada (zelena i žuta) nisu baš tako uočljive, pre svega njihova granica, ali pored navikavanja, stigao sam Davida koji me je zamolio da mu vežem učkur na helankama. Neverovatno šta sve čoveka može da zadesi na stazi. Šuma je bila super za trčanje, u nekim delovima teška, zbog vlage, palih grana, ali nekako sam se dogegao do cilja. Imao sam dve greške, jednu od 2 minuta na 13KT i sramotnih 5 na 16KT. Ova druga je čist pad koncetracije, na koju kod mene utiče pre svega gubljenje snage na momenat. Ostane se bez dovoljno efedrina i umesto levo ti okreneš kartu. Ali sve je to ona čar koja orijentiring čini sportom kakav jeste. U cilj utrčavam sa rezultatom od 85 minuta. Rezultati još nisu izašli dok ovo pišem, ali po ličnoj proceni sam zauzeo četvrto mesto. David je najuspešniji, treće mesto, ali po cenu Stefanove diskvalifikacije, jer je startovao među prvima i na svojoj 2KT bio prvi. Stanica nije bila uključena, on svojom overom ju je trebao uključiti, ali očigledno da mu se žurilo i u cilj utrčava bez 2KT. Uprkos molbi organizator nije hteo da izađe u susret, mada je Stefan imao prvo vreme. 
 Sama trka se brzo završila, start je počeo u 10h, a mi smo u kolima za povratak bili već u 13.30h.
Krenuli smo kući, kiša je opet počela, presrećni, pre svega što smo uhvatili pravih tri sata bez kiše i iskoristili na njabolji načanim. Mada neka pada, zemlja će biti mekša pa će krtici biti lakše da rovari, ipak autohtonost nije mala stvar. 

недеља, 19. март 2017.

Iz fruškogorske idile u beogradsku mahalu

 Pre nego što započnem opis dogodovština koje su se desile ovog vikenda, želim da napomenem, da sam prošlog vikenda trčao 4. novosadski kros u Kameničkom parku. Staza kružna, ukupno 10500 m iliti pet krugova nalik na ,,osmicu" sa visinskom razlikom od 170 m ukupno. Pre dolaska plan mi je bio da istrčim trku ispod 47 minuta, ali kako je trka sve više odmicala, redukovao sam svoje vreme na 45 minuta. U cilj sam utrčao kao 10. sa vremenom 44.41, fino sam obradovao sebe.
 A sad opis ovog vikenda, koji je vezan za naslov ovog posta. Planinarska orijentacija, možemo je nazvati i deda Jocina trka. Josip Dućak već duže vreme organizuje trku u planinarskoj orijentaciji na terenima istočne Fruške gore drugog vikenda marta. Pravila i razlike između ove ,,naše" i ,,njihove" orijentacije sam već opisao, pa ne bih ponovo o tome, ali treba naglasiti da je ova ,,naša" kudikamo sufisticiranija od ,,njihove". 
 Ekipa Stražilova u seniorskoj kategoriji poznata je još od pre ovog poslednjeg rata (pošto se kod nas  istorija i njeno vreme uglavnom motaju oko ratova, pre, posle, za vreme). Nju čine Šarić, Bauer i ja. Ovog puta meni je pripala ta čast da budem kapiten ekipe i nosim svu odgovornost tokom trke i mogu da kažem da sam se junački držao. Startovali smo poslednji. Po precrtavanju karte jurnuli smo sva trojica kao iz topa, trčali smo kao da smo na nekoj srednjoj distanci, ali tempo trke smo našli posle dvadesetak minuta, držali smo ga sve vreme. Kontrolne tačke su se ređale i to bez grešaka, u toku trke imali smo vremena i da diskutujemo, bilo je raznih tema, ali niko nije krio zadovoljstvo što smo se sva trojica opet okupili i to oko posla koji najviše volimo da radimo. Trka je tekla onako kako smo mi hteli, lepo smo se podsetili dubokih stražilovačkih uvala i jendeka u kojima odavno nismo bili, ali došao je i taj čin na 7KT gde smo se morali razdvojiti. Svako je precrtao svoju stazu, isproveravali da li neko može sa nekim do nekog mesta i nestali u trnjinama ogoljenog Kurjakovca. 
 Priznajem, od razdvajanja malo sam počeo da sustajem, ali na prvom brdu se ponovo grejem i trčim u onom pomenutom tempu. Grešku pravim odmah na prvoj samostalnoj kontrolnoj tački oko 3-4 minute, takođe na drugoj, spuštam se u uvalu kasnije, to shvatam čim sam proverio njeno pružanje na susedni greben, previše je blizu Brankovog čardaka, moja uvala je još ka kamenolomu. Na toj imam grešaka samo onoliko koliko mi je bilo potrebno da pretrčim iz jedne u drugu uvalu. Poslednju pronalazim rutinski i u laganom kasu krećem ka cilju - planinarskom domu Stražilovo. Tamo je već Dragiša, kuma još nema. Dragiša me dočekuje sa rečima "di si do sad?" shvatam odma` da je šega počela i mini slavlje zbog osvojenog prvog mesta. Kum dolazi tri minute posle mene, ali i minut od naše najveće konkurencije, samo što smo mi startovali posle njih pola sata. Ali se rezultat na semaforu nije poklapao sa onim na terenu i našim ručnim satovima. Naravno, uz mini sugestiju, doktor je izvadio računaljku i izračunao da je pogrešio, posle toga istu je dao Davidu da ima za školu. Posle trke kao i uvek usledilo je ono zbog čega se osim trčanja na ovu trku dolazi, a to je paprikaš, koji ovaj put nije bio baš kao prošli, ali što je govorio Pera Panić ,,šuma sve sagori", tako je i ovog puta bilo. 
- sam kraj trke za seniore Stražilova -

Rezultat je bio manje važan taj dan, bitno je da smo se okupili, ismejali, umorili i napunili baterije za radne dane do sledećeg vikenda na Avali.

 Odmoru nije bilo mesta, odmah sutradan moralo se ustati i stići na železničku stanicu u ravno 7h, jer vozom se išlo na prvo kolo lige u kombinaciji, iliti početak o-cirkusa u Srbiji. 
Bilo nas je 17, od toga, 11 klinaca, ostali nisu bitni. Voz je stigao, sredstvo za idealno putovanje. Ne znam zašto, nekako smo svi tu, kao da ne putujemo, a ipak se krećemo. U kolima je nekako kao i u busu, sterilna situacija, ovde ima svega, od polemike i planova budućih, do dečijih zavrzlama i niko ne brine, mašinovođa vozi, mada u povratku smo malo i mi vozili.
 Od ulaska u voz kiša nas je non-stop pratila. Naš voz po redu vožnje ne staje na Tošinom bunaru, od kog je takmičarski centar udaljen 500 m, nego tek na Novom Beogradu, oko 3 kilometra od takmičarskog centra. Izašli smo iz voza, podvili nogavice i lagano krenuli, vremena smo imali, kiša je padala, pa bi stala, pa bi oped padala i tako. Seli smo u neki kafe i popili po čaj, prekratili vreme, a deca kad su otkrili sprat u istom lokalu, tada smo morali da krenemo, a da nismo, trka bi bila u kafeu.
Stigli smo, organizator je obezbedio svlačionice, svi smo se presvukli i jurnuli u karantin (obavezna stvar pred svaku sprint trku, zbog fer pleja, tj. zbog nefer pleja). Pri dolasku, mnogi su nas hvalili zbog broja dece koju smo doveli, još kada su čuli da smo došli vozom, svi bi se setili straih dana ili bi rekli ,,kao nekad". 
 Ja sam trčao u M35 stazu od 2200m, mada po završetku trke i upoređivanjem rezultata sa elitom shvatam da sam komotno mogao i sa njima da se okršim, u najmanju ruku bio bi 5, ali kasno je bilo. Trku sam odradio rutinski i osvojio prvo mesto, dok je David osvojio 3. mesto sam, bez pomoći, samo on, karta, kiša i ulice. Iznenadio me. 
 Nekako se cela trka brzo odvijala, start je bio u 11h, a proglašenje već u 12-12.10h, po završenom proglašenju Popović stariji otkriva da imamo voz u 13.16h sa N. Beograda, mada smo planirali onaj u 14.33h sa Tošinog bunara, pa nogu pred nogu. Ali sa ovom informaciom predstojala nam je još jedna trka sa kontrolnom tačkom na 3. peronu stanice N. Beograd, a ,,finiš" u kupeu vagona. U suštini tu je vrhunac trke dana i bio. Hoćemo li stići ili ne, trka sa srpskim železnicama je krenula. 
 Na svu sreću pobedili smo mi i za uzvrat od mašinovođe svako je mogao da proviri u nos ,,gvozdenom konju" koji je jurio kući sremačkom ravnicom ka Fruškoj gori.

понедељак, 6. март 2017.

Juniper cup, proleće 2017.

 Miris gusaka je polako ispunjavao kabinu automobila, što je govorilo da smo ušli u Kaškanjti, tipično panonsko selo sa ulicama pod ,,vinklu", gde smo na jednoj raskrsnici morali skrenuti desno, ali organizator se pobrinuo da do ranog lutanja ne dođe, jer je ono zagarantovano za kasnije, pa je na vidnom mestu okačio simbol ,,kontrolne prizme" sa strelicom u pravcu ulice gde treba skrenuti. Asfalt posle par stotina metara prestaje i mi polako jašemo preko peščanih dina i posle 2 i po kilometra stižemo do parkinga. ,,Parking-majstor" je u dilemi, parking je popunjen, usmerava nas odmah pored puta kao i ostale iza nas. Izlazimo iz kola i shvatamo da smo u nedođiji sa još 450 orijentiraca. Startna groznica je već počela da drma.
 Prostirku širimo među lejama bele topole gde se presvlačimo i kujemo plan. Doktor Bora startuje prvi od nas i zadužen je da pionire Janka i Davida odvede do starta, koji je i ovog puta po mađarskom pravilu 1300m udaljen od takmičarskog centra. Ja krećem kasnije, ali sa planom da stignem pre startovanja pionira. Stižem, podsećam ih na pravila startovanja, pioniri odlaze, više nemam brige za njih, sad da raskrstim sa sobom i oladim glavu. Startovao sam, krećem lagano, ali koja je brzina potrebna za čitanje takvog reljefa i vegetacije? Prvu KT pronalazim solidno, na drugoj pravim ,,pionirsku" grešku od 5 minuta i u istom trenutku i moral pada kao i kocentracija sa kojom sam imao muke tokom cele trke. U orijentiringu je najveći problem što te jedna greška košta ne samo tada kada je napraviš, nego je to najava i za ostale koje će tek doći u toku trke.
 Utrčavam u cilj, sa solidnim vremenom od 81 min. za stazu od 8300m, i zauzetim 8. mesto. Dolazim do prostirke, svi su tu, sa svim kontrolama, što je još važnije. David je drugi, Janko se prvi dan baš ne snalazi, ali završava trku, ovo je njemu prva trka van granica Srbije, a za doktora ne znam rezultat jer posle njegove izjave ,,da lošiji rezultat nije imao odavno", bilo mi je mrsko da ga tražim na listi.
    Pakujemo se i vraćamo u miris gusaka i selo Kaškanjti. U sali zauzimamo najbolje mesto za spavanje. Klinci su napolju na igralištu i sa svojim vršnjacima iz Mađarske već pikaju loptu, da li na koš ili na gol. Doktor i ja odlučujemo da prošetamo.
 Sutradan nas je očekivala tehnički i dužinski zahtevnija trka. Drugog dana ja sam bio taj koji je startovao među prvima, Bora je opet izigravao pulina u sprovodu dece do starta. Ali svi se nalazimo ispred prvog boksa, ja odlazim, ali briga za klincima ostaje i pred sam start ih podsećam na kategoriju, čišćenje čipa i ostalo. Krećem, sve ostavljam iza sebe, trčim jači tempo nego juče, ide mi. Prve tri KT pronalazim sa prvim vremenom, kasnije pravim malu grešku, ali sam još uvek tu, ali kleka ne bi bila kleka da te ne zavrne kada se najmanje nadaš. Po ličnoj proceni, pogrešio sam čitanje azimuta za 5 stepeni, što me odvalači kroz pogrešan žbun kleke iz kog izlazim sa mislima da sam na ispravnom mestu, i celokupan teren (što je u peščari tako lako) permutujem. Naravno,  ispostavilo se da je to samo prva ozbiljna greška, ali ne i poslednja.
Utrčavam u cilj sa još gorim vremenom od juče 89 minuta za stazu od 9400m. Klinci su na broju, kao i kontrolne tačke koje su imali, David je u želji da stigne prvog izgoreo i pada na treće mesto, Janko se snalazi mnogo bolje nego juče i osvaja četvro mesto, dok sam ja ukupno sedmi, ali nisam baš zadovoljan.

 U jednom trenutku, ja totalno bez brige, ali deca me podsetiše i upitaše ,,A, gde je doktor Bora?, Morao je završiti do sada." Janko računa ,,Startovao je tada...znači na stazi je, mmmm.....skoro dva sata, tačnije sat vremena i 56 minta." Iskreno, zabrinuo sam se. Ali uskoro fluorescentna kapica koju je Bora nosio ukazala se u krugu cilja. Setih se odmah pesme koju je doktor često pevušio ,,Kad su Sremci krenuli", ali ovog puta bi mogao zapevati ,,Kad su Sremci skrenuli".

Proglašenje smo sačekali zbog Davida. U trenutku izlaska na postolje pajtaši sa jučerašnjeg igrališta viču ,,Bravo, David, bravo." Donekle nam je izvukao prosek. Sedamo u kola i krećemo nazad, euforija je opala poprilično, očigledno nas je kleka ovaj put išibala malo više nego inače.