run

run

недеља, 12. јануар 2014.

Fruljovizija 2014.

    Tvrđava, fizički uvek ista, a orijentirski uvek različita. Zato je i volem, sada mi je još lepša kada sam video da je nadležnim organima došlo iz donjih leđa u glavu, pa su počeli šikaru u šančevima da seku i polako krče. Sada se tek vidi moć i kompleks utvrđenja jedne od najvećih, sačuvanih tvrđava Evrope. Svaka trka priča za sebe, uvek neke greške, uvek neki pogrešan šanac, to je tvrđava, i taj koji bi je pokušao osvojiti verovatno bi se prilikom ulaska izgubio. Zato je i bila neosvojiva.
 Nedelja, po ličnoj proceni dosta trkača, trčao sam stazu A i to onako, nisam baš zadovoljan, u početku je bilo dobro, ako kažemo da je taj prvi deo bio onaj koji je manje poznat, sve dok se nije došlo do onog poslednjeg trećeg nivoa gde se kao svaki ćošak, svaka prečica zna, pa se nesvesno mozak opusti i počne greške praviti koje ni Bekele ne može nadoknaditi. 8. kontrolu sam išao onako, okolo naokolo, kao da sam prvi put u životu na tom mestu, a 9. postojeću prečicu skratim još nekom prečicom, kojom do sada nisam išao, a na karti je moguće to izvesti, sve dok se nisam našao u lejama kupine debele k`o palac (na nozi) i istog trenutka počeo psovati onako svaku drugu reč jer od zadihanosti nisam mogao izustiti svaku. Sa 16. sam kren`o na 18. kao za vreme olimpijade u Pekingu, danas voze samo oni sa parnim brojem na tablicama (naravno grešku sam prepoznao, pa se vratio na 17.). Budalaština.

 I na kraju utrčavam u cilj ispred rođenog sina, okrećem se i počinjem njega bodriti, lep osećaj nema šta. Staza 3300m, rezultat 41.18, sa greškama od oko 3 minute, ne računajući lagan korak dok sam šiljio pogled koji se gubi među debelim linijama na karti. Na kraju mogu reći, lepo utrošeno vreme i fala na krofnama, uzeo sam tri za dva bona.