run

run

четвртак, 17. новембар 2016.

Kleka kup, jesen 2016

Malo je godina, ako ih je uopšte i bilo, da sezonu započnem i završim Boroka kupom. Ova godina je ta. Peščara sa mnogobrojnim dinama obraslim klekom koja pored lekovitih svojstava ima još jedno svojstvo, da pravi ogromne probleme orijentiring trkačima, tako što ih zbunjuje svojim lavirintom na nepreglednoj površini.

Put je bio kratak, praćen konstantnom kišom koja ipak nije kvarila raspoloženje u autu Stražilovčana u kom su bili seniori Dragiša i ja i njihovi pionirski puleni Stefan i David.
U pozivu takmičenja pored informacija o dužuini staza, mestu održavanja trke i svemu onom što je neophodno znati pre same trke, postojala je i jedna informacija vezna za, tako reći, ,,svinjski festival". Pretpostavio sam da je reč o nekim tradicionalnim mađarskim kulinarskim veštinama, a prvi udar mirisa koji je usledio pri otvaranju vrata automobila izazvao je krčanje stomaka. Ako neko voli da jede, onda su to Mađari, koji pored pomenutog užitka, uživaju i u samom spremanju hrane. Na žalost trenutnu muku smo morali istrpeti do posle trke, kada smo zaseli i probali sve što je u tom trenutku bilo za jesti.

Kiša se nije smirivala, počeo je i vetar da duva, hladnoća je bila stravična, na sve to najviše je uticala sama vlaga. Planirao sam da do starta otrčim i da u par minuta pre startovanja budem ispred startne trake. Tako je i bilo. Dobro produvan sa mirisom čvaraka u nosu startovao sam. Odmah dužina, pa još jedna, u prvih 20 minuta trke pronašao sam dve kontrolne tačke. To je stil Deneš Zoltana. Ako zanemarimo hladnoću i jedan ubod kleke u predelu desnog kuka na početku trke, uživao sam. Taj teren je jednostavno čaroban. Stazu od 6900m istrčao sam za 64 minute, bilo je potencijala za nekih 55-56 minuta, ali lavirinti kleke naprosto gutaju minute.
Utrčavanjem u cilj, problem je tek nastao, ukočenih prstiju trebalo se skinuti i presvući, što je popriličan problem, ali miris koji je još uvek vladao na parkingu o-trke davao je motiva da se ubrza situacija i da se u najkraćem roku nacrtam pored kazana, roštilja, ili bilo kog drugog izvora toplote i hrane. Drugi deo dana sam takođe uživao, ali na drugi način.

Spavali smo u sali, sa još, cirka 200 orijentiraca iz pet zemalja. Sardinama je konfor u konzervi.

Sutradan, kiša je napokon stala, ali se vetar pojačao, kao i dužina staze, mada osećaj je bio donekle bolji u odnosu na juče. Poučen jučerašnjim iskustvom, prestao sam da obilazim gustiše i počeo sam bukvalno da se krećem kroz njih. Da li je to dalo malo bolje vreme i rezultat ili nešto drugo, ne znam. Stazu od 9600m prešao sam za 88 minuta sa nekih 7-8 grešaka i ukupnim rezultatom od 152 minuta za oba dana.
Ostali Stražilovčani takođe završavaju trke, Stefan ima najbolji rezultat, osvaja 2. mesto, prati ga David na 4. a Dragiša i ja 9. i 6. mesto, s tim što je on trčao u A kategoriji, a ja u B.
Planovi se kroje. Ove godine sam bio tri puta u Mađarskoj, ne sećam se kada je to bilo pre ovog puta. Sada sigurno znam da me prolećni Boroka kup može očekivati zajedno sa Davidom, nadam se uskoro i Rajnom, pa da ne palim džabe auto za dvoje.

недеља, 16. октобар 2016.

Lipovača

 U zapadnom delu Srema, ali sa južne strane Fruške gore, nalazi se jedno mesto pod imenom Lipovača. Šidska ulica u kojoj je živeo velikan Sava Šumanović vodi prema ovom izletištu koje je ove godine bilo domaćin ,,Dunavskom kupu" koji se organizuje po 31. put, cifra za respekt.
 Put je bio dug, možda ne toliko, ali magla ga je odužila. Partinzanski put je krivudao, a Fruška gora se spremala da pokaže svoje najlepše jesenje lice, sremačka sela su se nizala, a suvozač Josip je imao da kaže po koju reč o svakom, a između njih, da se seti i naglas ispriča neku anegdotu o trkama koje pamti iz ovih delova Fruške gore. Ja sam ga nazvao u žargonu ,,edukativni GPS".
 Trka se približavala, kao i moja konačna odluka u kojoj kategoriji nastupati. Dilema je bila, da li ostati u mlađim veteranima (M35) ili se vratiti u elitnu kategoriju. Podrška koja je došla od strane kuma je prevagnula. Tako da sam lično svoje ime upisao u ,,vacant" prostor kategorije M21E.
Startovao sam u 14. minutu, šuma je bila, citiram kuma ,,vlaga vlage", nisam ni krenuo, čim sam maknuo prvu granu bio sam mokar k`o miš, teren je dosta trčljiv, čak sam u nekim trenucima iznenadio i samog sebe kako sam trčao, ali i pre početka, poznavajući ovaj teren, znao sam koje će kontrolne tačke praviti problem, te su i pravile. Teren je u nekim delovima potpuno ravan, gust i slabo vidljv, naprosto nema orijentira i vidljivih tačaka za koje bi se takmičar mogao ,,uhvatiti". Na takvim mestima držanje azimuta kao jedine varijante da bi se pronašla kontrola je jako teško, pogotovo u dužinama od 150 do 200 metara, a takvih je varijanti bilo u eliti 4-5, a moja uspešnost je bila jedna, a ostale su bile praćene dodatnim zaostatkom od oko 7 minuta grešaka. Mada ne marim, prijalo mi je, iskaljao sam se i setio svojih stihova pesme ,,Tragovi od butonki" gde kažem:

Hoću tragove u blatu da ostavljam u njima,
kao divlja svinja,
jer lepo mi je biti tu među njima.

Stih sve govori.

понедељак, 3. октобар 2016.

Noćni o-leptir

 Na brzinu je došla odluka o odlasku na državno prvenstvo u noćnom orijentiringu, kasnije će se  ispostaviti da sve što je brzo, ne mora da bude i kuso, možda su ti slučajevi ređi, ali evo jednog.
U Beograd smo ušli velelepno, preko novog mosta na Adi i taman kad pomislim da se kol'ko-tol'ko približavamo Evropi, makar infrastrukturno, dolazimo na ski stazu u Košutnjak gde je bio takmičarski centar, gde vidim da je na istoj posađen lešnik u vidu plantaže. Ima li srpskoj gluposti kraja? Nisam hteo puno da se uzbuđujem zbog toga, jer sam imao zagarantovano uzbuđenje za nekih sat vremena, tako je i bilo.
Start zakazan za pola osam, okupio je sve muške trkače, činili smo pravu malu Jukolu, mada smo po izgledu više ličili na rudare koji beže iz rudnika sa sve lampama, ali treba dati mašti na volju.
Start - prvi problem je bio izbeći sva drva u toj gužvi i dočepati se ispravne staze u šumi staza kojih ima  u tom delu Košutnjaka. Masa me je povukla, ali se brzo osvešćujem i utvrđujem gde se nalazim, pronalazim prvu kontrolnu tačku, trkača oko mene je sve manje, trka za mene tek sada počinje da teče u ispravnom pravcu. Kontrole se nižu, adrenalin je konstantno na vrhuncu, nemam osećaj umora, jednostavno  ne razmišljam o njemu, jer u glavi nema mesta za to, samo karta, sever, pravac, broj kt, osećaj i maksimalno se trudim da drugi ne utiču na mene. 90% staze trčim sam i sam pronalazim kontrolne tačke, bilo je sigurno grešaka oko desetak minuta, ali se nije osetilo. Na metar od poslednje kontrolne tačke, istrčava Dragiša (moja najveća konkurencija te večeri) i koristi prolaz kroz uspinjaču koja se tu nalazi da bi stigao do svoje pretposlednje kontrole, ja mu u trku samo odgovaram ,,Au, Giša, spor si", overavam poslednju i trčim ka cilju. Dragiša stiže posle mene minut i koji sekund, čestita, ja njemu takođe, smejemo se i komuniciramo na stražilovački način, bez reči, ali se razumemo, shvatamo da je cilj ostvaren.
Klinci koje smo poveli su na broju, mogu zamisliti kakav je tek njima bio doživljaj, kao u luna-parku, igri nikad kraja i to po mraku.

уторак, 27. септембар 2016.

Tajfutaš

Destak kilometara severno od Kiškunmajše nalazi se jedna varošica po imenu Szank u kojoj su sve kuće kao i kod nas ,,pod vinklu", gde je trava zelena isto kao i kod nas, ali u toj varošici nema zalepljenih žvaka po trotoaru, nema plastičnih flaša po jendecima, iskrivljenih i išaranih znakova. Jedino što svu tu idilu i mađarsku pendantnost kvari je miris gusaka koji dolazi sa obližnjih farmi.
Put nas vodi još severnije 3-4 kilometra peščanim putem kroz peščaru Čongradske županije. U jednom trenutku vidi se markacija za skretanje na Jonotermal kup koji organizuje Makabi klub koji je jednu običnu livadu pretvorio u pravi mali o-grad. Moglo se pronaći svega, od palačinki sa eurokremom do pertli za butonke. Organizator nas je sproveo na strogo organizovan parking u jedan ćošak odakle izlaskom iz kola sve počinje.
Prvi dan sam startovao među prvima, u 8. minutu za razliku od Davida koji je startovao u 44. Do starta se po mađarskom pravilu ‚‚šipčilo" 1750m kroz čičkove, bodljikavu prasad i skoro posađene leje crnih borova. Davidu sam ponavljao nekoliko puta proceduru u startnim boksovima jer još uvek nisam siguran da sve zna, ali će se na kraju ispostaviti da debelo grešim.
Startovao sam, Davida ostavljam iza sebe, ali deo briga vezanih za njegovo startovanje nosim sa sobom, kontrole se nižu, pravim greške, manje, veće, još uvek se nisam prilagodio terenu i karti. Utrčavam sa nekih 6-7 minuta grešaka i vremenom od 45 minuta za stazu od 5400m. Bogme moglo je brže. Cilj je udaljen oko 600m od takmičarskog centra, ali ne krećem na očitavanje čipa nego se vraćam da rastrčim i pokušam da vizuelno pronađem prvenca na mađarskim trkama, Davida. Ubrzo se pojavljuje na nekih 200m od mene, nije me primetio, trči, kartu od predzadnje kontrolne tačke nije ni pogledao, trči premaposlednjoj, opominjem ga, da li je siguran, samo mi odmahuje rukom, što u prevodu znači ,,ne budi dosadan". Po utrčavanju u cilj priči nikad kraja, zadihan, ali utisci su jači. Po očitavanju čipa utvrđujemo da sam četvrti, a David ni više ni manje nego prvi. Zatečen sam, čestitam mu od srca i napominjem da trka nije gotova, da mora i sutra zapeti ako želi da bude na postolju. A on na to odgovara, ,,ma i sutra ću ih ošajdariti". Počastili smo se odlaskom na bazen uz popust od 50% koji smo imali zbog učestvovanja na Jonatermal kupu.

Sutra nas je čekala duga distanca, mene pogotovo, 11000m sa 30 kontrolnih tačaka. Startovao sam opet pre Davida, ali sada sa dosta manje brige i bilo kakvim pridikovanjem o startnoj proceduri.
Krenuo sam lagano jer sam znao da će biti dugo i teško, grešaka sam imao minimalno, rekao bih redovnih 3-4 minute, utrčavam u cilj sa vremenom 80 minuta i saznajem da sam drugo mesto izgubio za 22 sekunde. Ko bi rekao, trut Petrović stariji na longu popravlja rezultat od prvog dana. Ali sreći nije kraj, David dotrčava i naglas viče ,,prvi sam, prvi sam", gledam rezultate, danas je trčao sporije od prvog, ali ne dovoljno sporo da izgubi prvo mesto u ukupnom plasmanu.
Malo dublje i dalje razmišljam, pa Stražilovo nije imalo ovakav uspeh na Makabi kupu poslednjih 30 godina, nasmejah sam sebe. 
  
Proglašenje, organizator ima problema sa ozvučenjem, Paskuj, glavni šef tajfutaš(na mađarskom orijentiring) dere se i pokušava da nadjača masu oko postolja, pokušavam da razumem i skontam kada će izgovoriti Davidovo ime, to se događa, David izlazi, malko pogubljen, ali se snalazi, dotrčavam, slikam ga, malko mi oko zatreperi, setih se svih usranih pelena, dečijih bolesti, bezobrazluka i vikanja, vaspitanja, neprospavanih noći, i pitaj Boga čega još, ali očigledno da je upalilo.  

субота, 21. мај 2016.

Vlasina

 Ležim. Žmurim. Prvi put me greje Vlasinsko sunce. Slično je onom na Durmitoru, greje i hladi u isto vreme. Ptice neumorno cvrkuću, nemoguće ih je slušati. Svu tu idilu kvari buka šutiranja lopte, galama dece. Mladi Stražilovčani koji još uvek orijentiring doživljavaju kao igru i dobru zabavu sa drugarima. Oni imaju sreće da sa 7,8,9 godina prvi put borave na ovom jezeru, a ne kao ja sa 36 ili kao neki sa 67. Mada i dalje mi je mrsko da ustanem sa livade na kojoj ležim. Očigledna mrzovolja se javlja zbog dan ranijeg dolaska, jer je trka istog dana tek u 14h, a i nije se moralo gledati u sat nego u nebo, prognozirali su kišu oko 14h, pa kada bi se najviše naoblačilo bilo je vreme za trku. Tako i bi, kiša je ljuljnula onako pošteno, taman kada je David startovao. Savladao je startnu groznicu i probleme u vezi čišćenja čipa i čekiranja, uzimanja karte, sada ima znanje orjentirca kao otac sa 14 godina, a njemu je tek 7. Orijentacija već ostavlja pozitivne posledice na njega.

 Ja sam startovao takođe po kiši, samu kartu sam uzeo iz trećeg puta, sve su bile natopljene, klizave i zalepljene jedna za drugu, tu mi je već skočio pritisak. Kontrole su se ređale, bilo je grešaka, ali svarljivih, po završetku trke pomislio sam, ako je ovo bilo za kvalifikacije šta nas sutra čeka. U suštini teren je dosta spor, što govori da je pobednik u obe grupe išao 9 minuta po kilometru stazu od 3.4 km, ja sam istu prešao za 36 minuta i bio 6 u mojoj grupi i kvalifikovao se u finale, sasvim zadovoljan, ali zadovoljstvo je bilo veće saznavši da je David najbolji od naših, neverovatno, oće ga nešto u zadnje vreme.

 Drugi dan su nas probudile neumorne ptice i lepši dan nego prethodni, kiši se nije dalo, tako da je bilo sigurno da ćemo trku zvršiti suvi. David je kao i prvi dan startovao pre mene i isto tako završio dok je tata stazu od 5,4km počeo dosta dobro. Čim sam startovao stao sam u kravlju balegu sakrivenu u travi i istog trenutka pomislio "eto meni sreće", ali kada sam prvu kontrolnu tačku promašio za 40 metra, rekao sam sebi "neko je stao pre tebe u istu balegu i sreću poneo sa sobom" što se i pokazalo malo kasnije na dužini od 9kt do 10kt permutovao sam jednu uvalu ranije od stvarne i tu počeo da traži kontlonu tačku i tako čitavih 5 minuta, za to vreme me stižu i trkači koji su startovali posle mene vođeni jednim od braća Bilić, ja sam nastavio svojim tempom i varijantama iz moje glave. Pored greške na 10kt, bilo ih je i na 13kt zbog famoznog ne ucrtanog jarka i 15kt, sve ukupno oko 15 minuta grešaka, nedopustivo, ali i to je deo ovog sporta, mada je uživanje u istom preovladalo. 
skenirao "kum"

 David je zauzeo 5. mesto, dok je njegov otac bio 13. mada vredelo je, teren je stvarno izuzetan, jedan od tehnički najzahtevnijih u našoj državi, ne sećam se kada sam morao da se orjentišem u samom krugu kontrolne tačke, sem u mađarskoj "kleki" i ovde kod Vlasine, oću reći Vokrija.

четвртак, 12. мај 2016.

World orienteering day

  Došao je dan da se ostvari sjajna ideja. Velika ideja za tako mali grad, Sremske Karlovce. Kao što japanska poslovica glasi: ,,Ako želiš da planiraš za godinu dana, posadi pirinač, ako planiraš za deset godina, posadi drvo, a ako planiraš za ceo život, podučavaj nekog."
 Poziv koji je bio upućen od strane direktora kluba - Dragiše oberučke je prihvaćen sa moje strane.
Tog dana sam poranio i krenuo u ostvarivanje zacrtanih planova za prvenac obeležavanja ,,Svetskog dana orijentiringa". Posao nije bio mali, na spisku sam imao 531. učenika koje je trebalo upoznati, a pre svega zainteresovati.

 Sa malom kartom na kojoj je ucrtana OŠ ,,23 oktobar" i park iza nje, tog dana su jurili neki budući orijentirci. Bilo ih je raznih, od onih koji su odma` smotali kartu u džep i gurnuli kažiprst u nos, do onih od kojih nisam mogao doći do reči jer su bili omađijani postojanjem takvog sporta. Pa tako su svi kroz edukativnu igru saznali šta je to orijentiring, a oni koji su to znali mogli su malko da podignu nos i ponosno da izgovore ,,pa ja sma član Stražilova", tad bi se graja podelila, pa bi i taj član bio zasut gomilom pitanja od strane radoznalih glavica.

Stoga se nadam da će valjda ubuduće biti mesta u anegdotama karlovačkih orijentiraca i za moje ime. Pa kao što danas doktor Bora ne da zaboravu velikog Radu Kovačevića gde svaku fruškogorsku izohipsu pamti i opisuje, valjda će ova mlađa pokolenja Popovića, Šimunovića, Benišeka pisati o nekim sadašnjim Bauerima, Petrovićima, Šarićima.
 Mada taj 11. maj nije samo obeležio dan orijentiringa, sin David je u konkurenciji 2000 crteža na temu ,,moje mesto u mom gradu" dobio nagradu sa još 17 vršnjaka.

Nagradu mu je uručio muzej grada Novog Sada, ali ono što baca malu senku na tu nagradu, jeste poklon koji je dobio. Poklon je pored pribora za crtanje imao i kartu Novog Sada, koju je David odmah izvadio, bacio  pogled ka Dunavu, pa prema tvđavi, pa opet prema Novom Sadu, Dunavu, pa ka tvrđavi i pokazao prstom na kartu rekavši: ,,mi smo ovde". Tako da se onaj broj s početka -  531 uvećao za još jedan.

недеља, 10. април 2016.

Memorijal Saše Palinkaša

 Ove godine jedan deo memorijala se desio u gradu Novom Sadu, tačnije Sunčanom keju, mada je iskonski naziv tog područija Univerziteti, i nesuđenom terenu moga kluba Morintovu. Mada sam se iskreno nadao trčanju i orijentaciji u Sašinom zavičaju, ali od toga nije bilo ništa.
 Prvi dan sprint, sa par pogrešnih, dužih varijanti, trku od 3400m zavrašavam za 19.14, dosta solidno i u elitnoj kategoriji zauzimam 6. mesto. Mada sam trčao iz sve snage sve do 10KT, kada mi je tempo opao, ali brže od 18 minuta u ovom trenutku ne bih išao.

 Drugi dan nas je čekalo Morintovo i to južno, blago, trčljivo i zanimljivo. Staza od 5000m bila je dosta zanimljiva, posle nađene prve kontrolne tačke bio sam u dilemi kako da se dokopam glavnog grebenskog puta, jedva sam se iskobeljao, ali po ulasku u šumu kontrolu počinjem tražiti levo od stvarne pozicije, jer sam potpuno sličan manji greben permutovao sa onim koji me vodi na KT, posle toga stvari idu u dobrom pravcu, borba sa terenom, ali i sopstvenom snagom, ali guram, sve do pred kraj, kada totalno prostu kontrolnu tačku br.14 po izlasku iz gustiša vidim na 100m i govorim sebi "to nije moja, moja je još desno" i odlazim bezmalo 150m od nje da bih došao na tu visinu i shvatio da je kontrola koju sam video moja. Od tog trnutka kreće bes i psovke, jer sam sigurno izgubio 2 minuta na budalaštinu, posle toga polurutinski završavam trku za 43.54. i zauzimam 8. mesto.

 Po ukupnim rezultatima osvojio sam iznenađujuće 4. mesto, ali mnogi nisu trčali prvi dan i obratno, tako da se nešto ne radujem po tom pitanju, ali se radujem što polako ulazim u neku formu, meni dovoljnu, da koliko-toliko mogu parirati ovim klincima, jer trka je zanimljivija kada nas ima više.
Na kraju, lepa dva dana provedena sa kartom i mislima na našeg druga Sašu.





понедељак, 21. март 2016.

Tragovi od butonki


 Tragovi od butonki toliko mi fale,
mnogi će misliti da pišem od šale,
ali stvar je striktna i veoma bitna.

Hoću tragove u blatu da ostavljam u njima,
kao divlja svinja,
jer lepo mi je biti tu među njima.

Hoću da plašim srndaće i srne,
jer me milina u tom trenutku drmne.

Nekada su pisale vesti,
"U Švedskoj orijentirca izbo jelen bez svesti",
a sada mogu pisati lako,
"Na parkingu orijentirca udario auto samo tako".

Ne želim zapinjati za saksije, gume,
da me penzioneri ispituju,
"Šta vi radite tu?
Jeste li iz šume?"

Nemam vremena reći,
trka je brza,
al' bi mu rekao glasno:
"Mi smo iz šume, da li vam je jasno". 

понедељак, 14. март 2016.

Deda Jocina trka

  Iako Josip Dućak već nekoliko godina organizuje prvo kolo u planinarskoj orijentaciji, ja sam tek ove godine za tu trku obuo butonke.
 Da podsetim, za razliku od takmičarske orijentacije koja je mnogo sufisticiranija od ove i gde takmičari nastupaju individualno, u planinarskoj orijentaciji se nastupa ekipno (tri člana) i trči se na karti razmere 1 : 25000 (vojna,topografska karta). U svim kategorijama trkači startuju zajedno kao ekipa i zajedno završavaju, samo seniori u određenom trenuku, u ovom slučaju posle 6KT imaju razdvajanje, tj. trku nastavljaju individualno.
 Seniorska ekipa Stražilova je odavno poznata, Dragiša, kum Šarić i ja, ali ovoga puta zbog odsustva Dragiše u ekipu je uskočio Čava, koga je po mome mišljenju drmala trema, ne od starta, nego od onog trenutka kada je pristao da startuje sa nama. Na startu je ona samo dostigla vrhunac.
Mada mogu reći da se dobro držao, bili smo sporiji, ali konstantni u tempu i sa minimalnim greškama do razdvajanja. Posle razdvajanja, ja sam svoj deo odradio dosta dobro i do doma, cilja, došao prvi od svih takmičara, sada je bilo samo pitanje kada će kum i Čava da se pojave, jer njihov dolazak zaustavlja štopericu. Uspeo sam da se presvučem, umijem, zagrizem jabuku i bacim pogled ka vijugavoj stazici koja se vuče iz doline, pogled držim, ne dugo. Iz grma se prvo pojavljuje kum, a za njim klapće Čava, trema je urodila plodom, mada mu u tom trenutku nije bilo ni do čega. Ja sam trku završio za 108 minuta, dok je Čava brojku zaustavio na 130 minuta. Kasnije se uspostavlja da je to i pobedničko vreme, drugi je bio na 40 minuta zaostatka, ostale nisam dočekao.
Na kraju, prvo da se zahvalim deda Joci na super stazi, trci, treningu, druženju, a drugo, da se zahvalim Čavi na junačkom držanju. U prilogu je karta sa crtanim trekom "đe je junačka noga gazila".

четвртак, 3. март 2016.

"Rifreš"

  U Đarmi sam opet posle dugog vremena sa još dvojicom pulena tima Stražilovo.
Teren, što bi rekli mladi "mamara". Nije toliko komplikovan kao u "kleki", ali nije ni za podcenjivanje.
  Dva dana trke od kojih prvi dan 9000m, a drugi dan, bez šale 13200m. Prvi dan ne želim da spominjem, dosta grešaka, teške noge, ali sam uživao, vreme 84 minute. Ostala dvojica takmičara tima Stražilovo, Dimitrije u M16 ne završava trku, dok David u dečijoj trci osvaja slatkiš i igračku, tako da nismo završili bez uspeha i praznih ruku.
  Drugi dan, prvo psihička priprema, jer posle prvog dana bauljanja po šumi i dinama znao sam da mi neće biti lako, mada desilo se baš suprotno, grešaka je bilo, svarljivih, desetak minuta i uz ujednačen tempo, štopericu zaustavljam na 98 minuta, po kilometru brže nego prvi dan. Ostatak tima, Dimitrije gore prolazi nego juče, jer ne pronalazi niti jednu kontrolnu tačku za razliku od juče kada je našao četiri, a David ponavlja rezultat od juče, tako da kada rezimiramo on je i najbolji takmičar prolećnog Juniper kupa tima OK"Stražilovo".
  Na kraju mogu reći, da odlazak u Mađarsku na trku vredi svaku forintu. Sada razmišljam i o Makabi kupu sredinom maja. Mada prvo po Fruškoj gori kod deda Joce na planinsku orijentacionu trku, pa "ondak" ostalo.

prvi dan

drugi dan