run

run

понедељак, 13. новембар 2017.

Junipers kup `17 - jesen

 Kad krenem sa pisanjem posta vezanog za Kleka kup neka monotonija me hvata, jer se zna da moram pisati o mirisu koji se širi u krugu cilja sa obližnjeg svinjskog festivala koji izaziva krčanje creva. Zna se da je zabava zagarantovana i zna se da nas očekuje jedan od tehnički najzahtevnijih terena u našoj okolini. Kada se uzme karta u šake, monotonija istog trenutka prestaje. Sa prvim pogledom na kartu postavlja se pitanje ,,kuda sad?" i to bezbroj puta.
 Startna groznica nas je tresla od onog trenutka kada je mađarska policajka rekla ,,tešik" i vratila pasoše. Još sat vremena vožnje i tu smo, u raju orijentacije. U suštini on tako izgleda u početku, ali menja mu se slika posle dva dana trke, šamaranja kleke i gubljenja među dinama i lejama crnog bora i bele topole. 
 Startni sat produženim piskom označio je start mog minuta. Uzeo sam kartu i krenuo, uzbuđenje koje je do tog trenutka vladalo odjednom je nestalo kada sam video gde mi se nalazi prva kontrolna tačka. Za razmišljanje mi je ostalo svega 150 metara posle kojih sam morao da odlučim, hoću li levo ili desno. Otišao sam levo, ali tokom trčanja, razmišljam da ću puno obilaziti i resetujem odluku da istu varijantu skratim i sečem kroz gust deo. Udarci topole i kleke se smenjuju, ali još sam frišak, pa ni ne osetim. Kontrolna je na nekom brežuljku u kleki u tenkovskom rovu. Nekako je pronalazim. Bacam oko prema drugoj kontrolnoj tački, još gore je od prve, dilema je ogromna. Sada već nošen iskustvom nakon  pronalaženja prve kontrolne tačke, odlučujem da ogroman gustiš ne obilazim nego da idem kroz njega, pa šta mi Bog da. Posle 10 metara shvatam da mi je jedini otvoren prolaz veličine pola metra sa pola metra, u tom slučaju primenjuje se tehnika puzanja. U trenutku mi pada misao ,,pet minuta sam u trci, a već sam na kolenima" i tako kroz celu trku.
 Drugi dan sam zaradio blagu ukočenost leđa. Doktor Bora koji se takođe žalio na istu povredu, okarakterisao je bol kao posledicu tvrdih strunjača na kojima smo spavali u fiskulturnoj sali, mada bih ja rekao da smo malo i ozebli.
 Prvi dan stazu od 6,5 kilometra prelazim za 60 minuta, moglo se ići 53-54 minuta, ali koncentracija je pala u najbitnijem delu gde se gubim i u isto vreme gubim 6-7 minuta. Taj trenutak je neopisiv. Misliš da si na dobrom pravcu, pratiš: jedna dina s leve strane, blaga uvala ispred, sa desne strane na vrhu je kontrolna tačka. Dotrčiš i ustanoviš da nije tamo. Tu pucaju svi mehuri od sapunice, a po glavi se motaju reči ,,pa kako nije tu?!". Pokušavaš da se pronađeš na karti, ali pre bi ti pomogla molitva da neko naiđe i da traži istu kontrolnu tačku, pa ti preostaje samo da ideš za njim, drugog ili trećeg načina nema. Do tada sam imao treće ili četvrto vreme, ali to je sve teoretski prikaz, dok je na terenu i u praksi slika drugačija i realnija.
Drugi dan stazu od 9,5 kilometra prelazim za 92 minuta. Za razliku od juče, imao sam neku konstantnost  sve do predposlednje kontrolne tačke na kojoj ne znam ni sam kako sam izbio na put u totalno pograšnom pravcu. Očigledno je došlo do pionirske greške ,,okrtetanja karte", a do tada vreme je bilo solidno, kao i prvog dana za neko 3 ili 4 mesto. Ali orijentiring je nemilosrdan i kažnjava svaku grešku, što bi se u žargonu reklo ,,đavo nikad ne spava", samo čeka tvoju slabost da te zavede na stranputicu.
 Posle trke prvog dana usledio je obilan obrok sa svinjskog festivala. Mesta u stomaku je bilo za dve kobasice, jednu ljutu i jednu običnu, kao i za hurku. Sve je začinjeno senfom i turšijom. Nije bilo mesta za sarme i pečenje. Ceo dan sam rig`o na beli luk i papriku. Svaki užitak ima svoju posledicu.
Kući se vraćamo kao najtrofejniji klub od svih klubova iz Srbije. Pioniri Stefan Bauer u M12 osvaja drugo mesto, dok David Petrović u M10 osvaja treće. Ali naravno direktor Dragiša Bauer opravdava zvanje i stručnost, osvajanjem prvog mesta u M21B, a ja tek sedmo. Pravdam se ukočenim leđima i  kobasicama od prethodnog dana od koje sam rig`o.