run

run

понедељак, 11. новембар 2019.

Boroka kup, jesen 2019.

U filmu Dan mrmota, Fil (Bil Mari) budi se svaki dan u 7h, ali taj dan kada se probudi po datumu je uvek isti kao i sve što se tog dana događa. Tako se i ja svaki put drugog vikenda u novembru budim malo ranije od Fila, ali je dan, to jest vikend uvek isti.
 Boroka kup koji je ovog jesenjeg vikenda privukao oko 600 takmičara iz šireg regiona, opravdao je sva očekivanja. Po ličnom mišljenju, na trku dolaze tri vrste trkača: prvi dolaze zbog terena, kleke i njenog lavirinta, drugi zbog svinjskog festivala i mađarskih đakonija i treći zbog blizine održavanja trke. Ja se pronalazim u sve tri grupe, mada sam se najbolje snašao u onoj prvoj, kleki.
         
Da ne zvučim pretenciozno, sebi sam zadao normu da na trci oba dana budem prvi. Zvuči nepošteno prema konkurenciji, ali se ja tako motivišem.  Skorašnji rezultati mojih trka daju mi za pravo da tako razmišljam. Išao sam ove godine dosta po mađarskim trkama i uglavnom bio u prva tri mesta, poslednja trka na Andrevlju sa Skandinavcima, dobro istrčana, šta više reći i za šta se pravdati.
 Prvog dana do starta se moralo ići 1200m, klasično za svaku mađarsku trku. Na stazi od 6800m (middle-long) sam krenuo iz sve snage. Taktika mi je bila, da kroz trčljiv deo terana (parcele sa borovima, leje belih topola) trčim iz sve snage, a kada dođem do područja sa klekom, usporim, što zbog lakšeg čitanja karte, što zbog nemogućnosti bržeg kretanja, i to sporo kretanje koristim kao fizički predah. Setim se Dragišinog saveta koji je jednom prilikom davao klincima vezano za kretanje kroz šumu: ,,Mora da se trči iz sve snage, moraš da osetiš da glava pulsira." Upravo sam se ja tako ponašao i osećao. Uz greške od oko 2-3 minute u cilj utrčavam sa vremenom od 58 minuta. Na cepki sa rezultatima većina brojki je bila zamašćena što je govorilo da sam na većini kontrolnih tačaka imao najbolje vreme, pa iz toga proizlazi i najbolji rezultat. Prvi dan sam bio prvi, dva i po minuta ispred drugog.
Najgori deo trke je onaj posle trke, kada moraš da se presvučeš, pogotovo ako si mokar, izranjavan od uboda kleke i sav od peska koji se po tebi izlepio kao prezla.
Kupio sam tri bona na svinjskom festivalu, jedan za mene, jedan za Davida i treći za kolače. Kada bih mogao jeo bih dok ne crknem, hrana je izuzetno ukusna, a i apetit ti otvara sama atmosfera, koja je totalno opuštena.
Prespavali smo u fiskulturnoj sali. Ja sam odspavao pošteno, bez nekih trzavica i buđenja tokom noći.
Kiša koja je lila od samog jutra drugog dana unosila je neku mrzovolju i nezainteresovanost za samu trku. Pored kiše duvao je i neki vetar koji je samo pogoršavao stvari. Kiša je stala pred samu trku, ali svako ko trči po šumi zna da to ništa ne znači, jer na prvoj sklonjenoj grani ispred sebe ima da budeš mokar kao da kiša nije ni stala.
Uzeo sam kartu, u istom trenutku čuo bodrenje od mlađih Stražilovčana koji čekaju svoj minut i u momentu nestao u borovim lejama. Taktika je bila ista kao juče, na dužinu staze se nisam obazirao, trčao sam iz sve snage od početka, pa sve do samog kraja. Iskreno sam mislio da će drugi dan sa tehničke strane biti lakši, ali je bilo teže nego prvog dana, fizički i mentalno. Kontrolne tačke su bile na svakojakim mestima. Što bi kum rekao prilikom analize trke: ,,Na ovu KT samo helikopterom mogu da me spuste." Bukvalno je bilo tako.

Stazu od 9700m drugog dana  trčim za 84 minute, na cepki se ponavljaju masni brojevi isto kao juče, što je govorilo samo jedno, da je cilj koji je zacrtan pre polaska na trku ostvaren.
Bio bih neiskren kada bih rekao da mi nije drago, fino se osećam. Sezonu sam završio najlepše što sam mogao, sledeće godine se nadam još boljim rezultatima. Možda nekoj medalji u eliti :-)

недеља, 20. октобар 2019.

Pusztamerges kup 2019.

Tri puta sam pogledao naziv kupa dok ga nisam uspeo prepisati u naslov. Slogovi mađarskog jezika i te kako lome jezik, ali isto tako i mađarski ,,tajfutaš" lomi telo i psihu.
Na mejl je stigao poziv od organizatora Pirto kupa, da tu odmah iza granice u selu Aštonhalom organizuju sličnu trku, lokalnog karaktera. Blizina trke, cena, porodični izlet, Segedin, u trenutku se sklopila šema plana za taj dan. Nije mi trebalo puno da odlučim i pošaljen prijavu, možda tek onoliko da je iskucam i pritisnem ,,reply". 
Po mojoj arhivi mađarskih trka, ovo mi je najistočnija trka u mađarskoj peščari, u suštini to je njen sam obod, što pokazuje i karta na kojoj smo trčali. Bez obzira što je peskovito, reljef je siromašniji nego u onim severnim delovima, teren je više bogat vegetacijom što ga i čini zanimljivim. 

 
Povišena temperatura i groznica koji su me drmali dva dana pred trku prouzrokovali su sporiji, više mučki ritam trčanja, uz to pride mogu reći i ofrlje čitanje karte, pogotovo u poslednjem delu. Umor tokom trke i iscrpljenost organizma od bolesti nisu ulivali puno poverenja za neki poseban rezultat. Stazu sam završio za 77 minuta, dosta lošije nego pre dve nedelje kada je trka bila duža, na sličnom terenu. Posle presvlačenja, raščičkavanja i vađenja po kojeg većeg glogovog trna iz predela potkolenice (dok će ostale sama koža izbaciti), odšetao sam do rezultata. Za Davida sam znao da je prvi, jer mi je tu vest saopštio nestrpljivo prilikom mog utrčavanja u liniju cilja s dušom u nosu, ali  sobom sam se iznenadio. Slatka pobeda za oko 20 sekundi ispred drugog me je obradovala. Više puta sam bacio oko na rezultate s nevericom, ali bilo je onako kako sam prvi put video. Postignuće Petrovića na ovoj trci stoprocentno. 
Poluživ, obećanje odlaska u Segedin sam morao ispuniti, nije svima u kolima stalo samo do trke kao meni, ima nešto i u ulicama Segedina. Kada sam došao do centra istog, prvo što mi je palo na pamet, ,,Ala ovde može lep gradski sprint da se napravi." Orijentiring, uvek prvo na pameti. Jel se to samo meni dešava?

недеља, 13. октобар 2019.

Trilogija - Lipovačka šuma, jesen 2019.

 Moram biti iskren. Prvo sam se prijavio u kategoriju M35, zbog cifre koja je merila dužinu u elitnoj kategoriji - cirka 11800m sa 480m visinske razlike. Odavno takvu stazu nisam trčao i ne bih sebe stavljao na kocku da to čini. Uvidom u spisak prijavljenih, otkrivam da smo jedine crne ovce u M35 kategoriji moj kum i ja (kume, moram nas tako nazvati). Brzom reakcijom kroz SMS poruku koja je upućna ,,maj best frendu" teleportovani smo iz kategorije mlađih veterana u elitu. Ja sam SMS završio - ,,Pa kako nam Bog da". 
Pogađate!? Opet iz noćne smene, put Beograda je bio pred nama. Dvoje kola sa šoferima  ,,Elitašima" i đumle dece. Dan je obećavao. Lipovačka šuma, koja inače nema ni ,,L" od lipe, puna je hrasta, nas je dočekala.  Došli smo prvi, da li će tako i na trci biti, ostaje da vidimo. 
Plan mi je bio jednostavan. Previše je dugačko, previše je uspona, kreni u laganom tempu i nadaj se kraju. Trka je organizovana po principu ,,one man relay" (jedan trkač trči sve tri izmene u štafeti). Prvi put sam trčao na taj način. Uzimanjem karte i pogledom na dužinu do 1KT u trenutku i ono malo volje i optimizma mi se ugasilo. Do 1KT sam trčao 15 minuta, bila je udaljena, po ličnoj proceni nešto manje od 2km. Misli koje su me saletale pored misli vezanih za orijentaciju su - ,,ako ovako bude ko će auto voziti nazad i decu vratiti kućama". 
1. mapa
2. mapa
3. mapa
 Nije sve bilo tako crno, klupko se odmotavalo, lagano, ali sigurno. Na prvoj izmeni imam dosta snage, na drugoj onako, ali sa trećom kartom počinju prve gladi. Kod mene se tako manifestuje umor, jednostavno sam gladan. Imao sam plan pre trke kupiti jedan energetski gel, jer sam znao da će se ovo desiti, ali plan nije realizovan, tako da sam morao zamisliti da sam ga uzeo to jest pojeo. Što kažu - ,,Sve je u glavi" ili ,,Kakve su ti misli, takav ti je život", a ja sam i dalje mislio na jelo. Do cilja sam se doteturo. Vreme koje sam ostvario u suštini nije bilo za potcenjivanje, 116 minuta i zauzimanje finog petog mesta. Pokazao sam nekoj omladini da stari panj najbolje vatru drži :-). Šalu na stranu.
 Ovom trkom i ostvarenim rezultatom sam zadovoljan, od dece koje smo poveli mnogi su osvojili odličja. Odlazak na trku u Lipovačku šumu se isplatio. Očekujem lepe rezultate od njih u Mađarskoj početkom novembra na Boroka kupu.

субота, 5. октобар 2019.

Pirto - seoska kuća 2019.

 Peščara oko mesta Pirto ovog vikenda bila je stecište regionalnih orijentiraca južne Mađarske. Lokalna trka u organizaciji sportskog kluba ,,Železničar'' iz Segedina okupila je oko 200-tinak o-trkača iz Mađarske i Srbije. 
U poslednje vreme se solidno osećam, pa odlučujem da trčim u najjačoj kategoriji. Na ovoj trci to je  kategorija 21B. U biltenu trke, dužina staze biva 9,6 km, da bi na sam dan trke evoluirala na 9,9 km. Lepa cifra. Pre trke našao sam stari post ove trke, čisto da se podsetim karte i vremena od tada. Pre godinu dana staza je bila 10,7 km, a ja sam je prebiflao za 83 minute, ali sa nekih 6-7minuta grešaka. Možda nije za pred trku da sam sebi montiraš vreme, ali ja to nekako moram, neki crv iznutra me tera na to, pogotovo ako imam materijala. Sebi sam kroz malu računicu zadao vreme ispod 75 minuta za današnju trku.

Seoska kuća - Mađarska

Daljina do starta  koja je iznosila 700 m, bila je dovoljna da se zagrejem i razmrdam, sa par ubrzanja i istezanja. Nisam pomenuo, da sam na trku krenuo iz noćne smene, lakša okolnost je, da ja nisam vozio :-). Kartu sam uzeo, otrčao do startne prizme i na njoj proveo jedno 10-tak sekundi, nekako mi se sporo kalupila karta sa okolinom. Kada se sve podudarilo, jurnuo sam iz sve snage. Šuma je odmah s početka bila teško trčljiva, visoka trava, sad već polusuva i dosta palog granja oduzimali su dosta snage. Trku sam počeo sa tehničke strane dosta dobro, ali neka nemoć za bržim ritmom me je konstantno pratila. Noge su mi se razvezale tek tamo oko 15-16 KT. Tokom trke imao sam jednu grešku na 6 KT, sitna permutacija, ali minut prolazi. Par loših varijanti između kontrolnih tačaka, tipa pogrešnog pravca i njegove korekcije su me koštali zajedno sa greškom na 6 KT prvog mesta, ali sam i ovako zadovoljan, izgubio sam od svoga. Marko Radovanović je istrčao pobedničko vreme 66.47, a ja drugo 68.25. Marko je startovao iza mene 3 minute, tokom trke na dugačkim prelazima preko livada, često sam se osvrtao, misleći da je tu, ali ga nisam uočavao. Posle mog ulaska u cilj, Marko se pojavljuje posle minut i po. Ali na mlađima svet ostaje, samo neka cepa. 
Pirto - Tajhaz
Klinci su me oduševili. Muški deo ekipe, kojima sam davao kroz pridiku savete, kako da se kreću kroz peščaru i kako svoju maštu da koriste u toku same trke je upalilo. Svaki je uzeo po medalju. Dok je ženski deo ekipe bio za nijansu lošiji od muškog. Ova trka će im, kao i meni svakako biti odlična uvertira za predstojeći Boroka kup u novembru.

понедељак, 2. септембар 2019.

Durmitor orienteering challenge 2019

Od doba JOS-a (Jugoslovenski orijntacioni savez) i davne 1997. godine kada se između Pitomina i Nadgore zadesila arena orijentacionog krosa, prošlo je tačno 22. godine. Tih godina Durmitor sa Žabljakom je bio totalno nepoznat, barem meni i samo pravi ljubitelji prirode i planinarstva odlazili su u najviši grad Balkana radi dugih pešačenja i osvajanja gudura i bogaza. Jedni od tih avnturista smo bili i mi, dr Bora, Joca, Keza, braća Šarić i ja. Žabljak je u to vreme bio toliko marginalizovan grad, da ako ne ustanete na vreme i hleb ne kupite do 8 sati izjutra, znajte da tog dana nećete jesti hleb. Ali u poslednjih 20 godina Durmitor širi svoje grane i izrasta u jedno od najpopularnih crnogorskih mesta. U centru Žabljaka češće ćete čuti strani jezik nego crnogorski tj. srpski, prodavnica i marketa ima na pretek, kao i smeštaja, raznih zanimacija izeđu kojih se našao i naš sport, orijentiring. Do sada sam na Durmitoru bio nekoliko puta, ali uglavnom sa gojzericama na nogama. Sada, prvi put posle 22. godine, obuo sam butonke i moram priznati, bio sam uzbuđen kao školarac pred ekskurziju.
Na durmitorsku visoravan došli smo par dana ranije, familijarno, ali samo David i ja takmičarski nastrojeni. Kao i uvek odseli smo kod familije Šarovića (Family Farm) koji nas primaju kao svoje i garantovano imaju najbolji smeštaj na Durmitoru, sa najlepšim pogledom od 360 stepeni. Same brvnare se nalaze u selu Virak, 5 km od Žabljaka. Ujutru te bude kukurikanje petlova, mukanje krava i rzanje konja, ako se od radoznalosti ne probudiš sam pre te fine buke.
Posle dva, tri dana skitnje po Durmitoru, došao je trenutak prve trke. Sprint u samom centru Žabljaka sa delimičnom stazom u okolnoj šumi.
Ringišpil je po meni počeo suviše rano, odmah na prvoj kontrolnoj tački sprint trke. Nenaviknut na takvu šumu i reljef, očekivao sam još jednu grešku u toj trci, a pošto je upitanju sprint, sto puta sam pomenuo da na njemu i minimalna greška košta plasmana, ali bogme i živaca. Ja sam za ovaj ringišpil imao dva žetona.

1. dan

Posle katastrofalno istrčane trke, ostalo je samo da se nadam boljem sutrašnjem danu. 
Drugog dana očekivala nas je trka u šumi, reljef izvajan glacijacijom, jedinstvenog oblika bio je samo uvertira za naredna četiri dana trke, da ne kažem ringišpila.
Solidno spreman, uzeo sam kartu i krenuo u malo blažem tempu, tek da bih osetio i onako neosetljiv teren. Kontrolne tačke su se nizale sa minimalnim greškama, tempo sam povećao i uz njega dosta dobro ,,ubadao" kontrolne tačke. Prva greška na 9KT i to ne mala. Nerviram se, al je pronalazim i nastavljam. U cilj utrčavam sa 39 minuta i pretrčanom stazom od 4200m. Očitavanjem čipa, iznenađuje je me MP 8. kontrolne tačke. Prvo sumnjam u čip, pa gledam kartu, pa se setim greške na 9 KT. Kockice se slože. Moja greška. Sa 7KT otišao sam na 9KT, zbog čega je i usledila greška. Prva pomisao: ,,pa zar sam već završio durmitorski čelendž". Baš sam bio besan na sebe.

   Peo Begston                                                                      2. dan

Treći dan u trku ulazim onako, skroz mlako, nezainteresovano. Trećag dana staza je bila malo duža 6400m, pošto sam teren upoznao juče, odlučio sam da u lakšem tempu krenem, ali da ga držim konstantno. Kontrolne tačke sam pronalazio dosta dobro, sem 12., na njoj sam se totalno pogubio. Čar terena je u tome, da ako na trenutak koncetracija popusti i ne ispratite reljef pod nogama sa kartom za 20 pretrčanih metara ne znate gde ste, a da biste se pronašli treba vam između 5 i 10 minuta (vrhunski o-ringišpil). Trku završavam za 71 minut.
        
                                                                                   3. dan

Četvrti dan i možda najbolje istrčana trka, naravno kad bi izuzeli jednu grešku od 8 minuta na 10KT. Dok pišem ovo, osećam se kao neki baksuz, svaki dan sam imao neki maler. Nisam od onih da kritikujem kartu, koja je salivena sa reljefom ili organizatora, problem je jednostavno bio u meni tih dana. Ove godine sam više kontrolnih tačaka postavio nego što sam ih pronašao, ali sam sam birao takav pravac. Stazu od 5300m, trčim za 53 minuta.

         
                                                                                           4. dan
Peti i poslednji dan doneo je pravu malu avanturu. Kraća staza od 4200m sa malo više kontrolnih tačaka (21.KT) zavrtela je ringišpil najbrže do sada. Krenuo sam, odmah na 1.KT pojavljuje se Dule, ne zna gde je, pronalazimo zajdno kontrolnu taču, ja bez greške. Druga kontrolna tačka, evo i Marka, ne zna gde je, ali Dule trči brzo, pokušavajući da nadoknadi izgubljeno vreme, pokušavam da ga pratim, ali teško, mada i ne ide mi u dobrom pravcu. Zastao sam, gledam kartu, Marko je sa mnom. Jurcamo, tamo, amo, kontrolne tačke nigde. Njemu pada nešto na pamet, odlazi, ja ostajem, jer osetim da je tu negde. Još jednom ispočetka, bum, kontrola je nađena, idem dalje. Od tada kontrolne tačke pronalazim fino, bilo je grešaka, ali sam  umor, umni i fizički, sakupljen od ovih pet dana radio je protiv mene. Preostao mi je još jedan krug od poslednje tri kontrolne tačke. Pretposlednja 19KT, zastoj, slepilo ili kako drugačije da ga nazovem. Po treku Garmina kao da sam crtao mrežicu za tehničko pismo. Ali zabavi nije kraj. Evo ga Dule, smejem se i psujem u isto vreme. Tražimo zajedno, ali nam se ne da. Taman otkrivam gde sam i skidam azimut sa konačno sigurno-utvrđenog mesta, pojavljuje se Marko. O, Bože ima li kraja iznenađenju?! Svi zajedno pronalazimo famoznu 19. kontrolnu tačku i trkamo se do cilja.  Iako sam poslednji dan istrčao najlošije, meni je nekako bilo najzanimljivije. 

          
                                                                                         5. dan
Sa Durmitora se nismo vratili bez medalje. Kasnije se ispostavilo da je to jedino odličje naše zemlje na ovoj trci. Perspektivni David Petrović pobedio je drugoplasiranog za 80 minuta, a trećeplasiranog za 260 minuta, ukupno za 5 dana. Pionirske staze nisu ni malo bile lake, čak jedan dan je jednu kontrolnu tačku našao brže od oca. Šta reći? Da li ja matorim ili on sazreva, teško je zaključiti, ali mogu samo da mu zavidim što već sa deset godina ima o-staža više od tri godine i neke trke u nogama o kojima sam ja mogao samo sanjati.  

понедељак, 24. јун 2019.

Divčibare 2019.

Dva dana na Divčibarama i dva kola srpske lige orijentiringa.
Prvi dan, srednja distanca. Trka istrčana mučki. Sparno vreme, jedan pad s oderotinom na desnoj ruci i greškama od 6-7 minuta. Rezultat, drugo mesto iza Dragiše, a ispred Belca. Koncepcija staze iznenađujuće dobra.
 
Drugi dan startovalo se ranije nego prvi dan, pa je nekako i prijatnije vreme za trčanje bilo. Duga distanca, nimalo naivna dužina. Vidno raspoloženiji nego prvog dana, ali pravi ritam hvatam tek na trećini trke. Izlazak sa karte i sitne greške koje se dešavaju u početku kada se saberu čine nekih 13-15 minuta grešaka, što baš i nije za pohvalu. Koncepcija, pionirska u drugom delu trke, samo u dužoj varijanti. Gre'ota uloženog truda i rada. Činjenica da je drugi dan pionirska kategorija M12 i elitna kategorija imala istu prvu KT br. 31. To ne mogu komentarisati, pošto ne znam šta da kažem. 
Lepši deo trke je ustvari bio posle trke. Nabrao sam predivan buket livadskog cveća, bele rade, hajdučke trave, orhideje, udovičicu, peruniku...i doneo ih kući, obradovao suprugu i 'ćer.

понедељак, 20. мај 2019.

Urban o-cup

 Prošli vikend za mene je počeo onog trenutka kada je sat u kancelariji broj jedan železničke stanice Novi Sad otkucao ponoć. Iseckani dremež koji sam hvatao bio je dovoljan da sabajle skupim snage i volje i da se uputim ka novobeogradskim kvartovima gde me je čekao Urban o-cup, prva zanimacija takve vrste na ovim prostorima. Novobeogradsko proleterski rad i znoj pretočeni su u odlično preglednu mapu, izvanrednih boja, čitljivu kao bukvar. Pored svega nabrojanog preostalo je još reći da su tu falile brze noge i još brža glava kojoj pamet ne oskudeva kada se telo umori.
 U poslednje vreme solidno se osećam u trku, sa kartom i bez nje. Zbog toga, odlučio sam da trčim u elitnoj kategoriji, a i nije loše ponekad proturiti njušku na staro mesto. 
 Prvog dana staza je iznenađujuće dužine (6700m) za takav teren, bezmalo se može svrstati u midl-sprint kategoriju. Poluraspoložen i neispavan izleteo sam iz poslednjeg startnog boksa ka socijalističkim kvartovima. Prva KT sakrivena. Grane mladog oraha nabujale od prekomerne kiše, spuštene do zemlje krile su kontrolnu tačku. Cirka 30 sekundi gubim, bes kalim prvim psovkama. Trka je konstantno dinamična, zilion prolaza, ćoškova, bedema, pothodnika, zilion mogućnosti da se napravi greška. Kod mene ih je bilo, ali ne vremenski dugih, ali za jednu posebno sam sebe razočarao. Naime, u toj silnoj jurnjavi, gledanja u kartu, gde svaka zgrada liči jedna na drugu, potpuno sam permutovao i pogrešno overio svoju kontrolnu tačku 22. po redu (36), permutujući je za KT broj 66. Tuga bi bila manja da je overena KT(66) u blizini moje prave 22. KT(36), ali ona je  nekih 200m ranije. Poražavajuće. Utrčavajući u cilj, zadovoljan odrađenom trkom, pogledom na cepku, pa u opis kontrola, pa ponovo na cepku, shvatio sam svoju grešku. O, Bože. Da sam čekirao ispravnu KT istrčao bih trku za 41.04 i zauzeo solidno 4. mesto, ali i to je deo sporta, kao i gorak ukus koji sledi.
 
1.dan
 Ali šta je bilo, bilo je.  Osećaj koji sam stekao hrabrio me je za sutrašnju trku, kao i tempo koji je bio dosta dobar, za mene odličan.
Drugi dan, Prvenstvo države u sprint distanci. Sam krem orijentiring elite se skupio, čak neki koje nisam video više od pola godine. Sa takvom konkurencijom projekciju osvajanja mesta među prvih pet, prekomponovao sam na prvih deset.
Start. Ščepao sam kartu i jurnuo paralelno sa auto-putem koridora 10. Kontrole su se ređale, prva greška na 3KT, napuštam je sa mislima: ,,Za mene je trka gotova." Ali kao i juče, psovke me bodre. Noge me nisu slušale kao prethodni dan, mučim se, ali guram. Rezultat mučenja je još jedna nesvarljiva greška na 8KT od celog minuta, na sprintu je to previše. U cilj utrčavam sa rezultatom od 21.33 i zauzimam 9. mesto. 
2.dan
 Detaljnijim pregledom Garmina, utvrđujem da sam prvi dan trčao po kilometru 5.25 (pretčanih 7.880m), a drugi 5.55 (pretrčanih 4.120m), znači, kada te noge ne slušaju to je 30 sekundi po kilometru. Nije loše znati taj podatak. 
 Moram reći koju reč hvale za organizaciju, a pre svega za ideju. Karta je fenomenalna, da ih ima, proleteri bi bili sretni na svom delu koji je našao još jednu vrstu upotrebe. Belac je stvarno majstor kartografije dizajna i modela. A da, vikend se meni završio isto onako kako je i počeo, otkucavanjem ponoći u nedelju veče na ,,štajgi" Novog Sada.

уторак, 7. мај 2019.

KIšbakter kup 2019.

U severnom delu mađarske Bačke u selu Pirtu održala se tradicionalna trka u organizaciji železničkog kluba iz Segedina. Trka je skromne veličine, ali u toj skromnosti se krije odličan teren na kom se prošle godine trčala duga distanca Svetskog juniorskog prvenstva. 
 Tmuran kišovit dan nije uspeo pokvariti veselu atmofesru među članovima Stražilovčana koji su se uputili sa jednim kolima na pomenutu trku. Kiša je stala u pravom trenutku, kada se trebalo presvući i pripremiti za trku. Prijavio sam se u najjaču kategoriju, a ona je na ovoj trci bila M21B, sa stazom od 9300m. Sebi sam stavio cilj da stazu istrčim ispod 80 minuta, praveći vremenski paritet sa trkama na Boroka kupu. Pre samog mog starta, ljuljnuo je još jedan pljusak, nije smetalo. U poslednjem boksu gledam kartu minut. Bacam oko na celu stazu, ima dve dobre dužine, fokusiram se na pravac prve KT, krišom gledam napad na drugu KT sa prve. Startni sat otkucava poslednjih pet sekundi, proveravam iglu severa, udišem duboko i izdišem, ispaljujem se kroz leje crnog bora. Tek kada  sam počeo da trčim po karti, primećujem da su dine više, strmije i oštrije, nego na takvim terenima na kojima sam do sada trčao, teren je reljefno detaljniji. Prve dve KT nalazim solidno, ali moram priznati da su me do njih doveli drugi takmičari. Trka je tekla solidno, trčao sam koliko su me noge nosile, čak i brže nego što glava može da prati kartu i okolinu. Izlaskom na otvoren teren kreću i prvi veći problemi. Tri KT, koliko ih je bilo na otvorenom terenu odnele su mi najmanje 5 minuta. Jednostavno, držanje azimuta na otvorenom terenu i u šumi za mene nije isto. Dok mi je u zatvorenim delovima terena sve nekako jasnije, ne fali mi mašte, dosta dobro čitam izohipsu, ali kada se izađe na otoren deo, kao da mi je neko misli gumicom obrisao.

Karta je neoštećena posle sat vremena krljanja kroz mokru šumu, nije bila u foliji, klot.

 Pre druge dužine, između KT, bacio sam oko na sat koji je pokazao finih 44 minuta u trci. Prijatno sam se iznenadio. Očigledno je teren trčljiviji i brži nego moja procena. U cilj sam utrčao sa 64 minuta i nekih 7-8 minuta grešaka. Očekivao sam neko trećeplasirano mesto, ali mi je izmaklo za minut. 
Proglašenje je počelo 50 minuta ranije, to je objavio grlati organizator, ali nije bio dovoljno grlat da dopre do ušiju mlađih članova orijentiring kluba Stražilovo koji su sedeli u kolima. I dok je izgovarao imena prvoplasiranog Stefana Bauera i drugoplasiranog Davida Petrovića, meni je preostalo da otrčim do auta i zamolim mlađu gospodu da izađu na postolje, nimalo tišim glasom od organizatora koji je najavio proglašenje.

понедељак, 22. април 2019.

10. Beograd open - Lipovička šuma 2019.

 Lipovička šuma, početak 1993. godina je period kada sam prvi put otišao na takmičenje i u svoje ruke uzeo kartu i busolu, tako da ova šuma nadomak Beograda ima poseban značaj u mojoj o-trkačkoj karijeri. Virus kojim sam se tada zarazio i dalje mi je u krvi, on je neprepoznat od strane medicine i ima totalno suprotne karakteristike od svakodnevnih virusa. Ovaj, moj virus me tera da ne stanem, da svaki slobodan trenutak boravim u šumi, čini me vedrim i nasmejanim. 

 Sad bih se vratio u jučerašnji dan. Dugo očekivana karta Lipovičke šume konačno je urađena od strane Dejana Avramovića. Zanimljivo koncipirana staza izvukla je maksimum iz takvog terena i učinila trku dosta zahtevnom. Moram priznati da sam se pred sam start trke ohladio, a toliko sam se prethodnih dana zagrevao za ovu trku. Došlo je do nekog zasićenja, jer ovo mi je četvrti uzastopni vikend gde sebe vodim ka karti i busoli, trkam se, analiziram - aprilska virusna infekcija. Dužina staze od 8500m sa visinskom razlikom preko 400m daje određeni respekt, da se u trku uđe sa određenom dozom opreza.

Startovao sam, po uzimanju karte vidim da je većinskim delovima zelena, što govori da će se teren teško prepoznavati, da ako se ne uspori pred KT može lako doći do grešaka, da će fizičko kretanje kroz takav gustiš biti teško. Do prve KT sam išao putem koliko se moglo, da steknem osećaj i sigurnost, nisam bio baš precizan, ali sam došao do novih saznanja, da se putevi u šumi teško uočavaju. Sa dovoljno informacija posle prve KT krećem u trku, ali odmah padam zapevši za neku kupinu koja je bila jača od mog trzaja noge, busolom cepam kartu. Kontrole se nižu, trudim se da primenjujem sve ono čega sam se setio s početka trke i to za sad funkcioniše. Šuma je u nekim delovima oko kontrolnih tačaka toliko bila gusta, više olistala, pogotovu oko 15KT da sam mogao zapeti za stalak na kome stoji KT ne videvši je prvo. Posle 18KT osećam umor, češće zapinjem i teturam se, teško se vraćam u ritam, sreća što do kraja ima još jedna kontrolna tačka. Utrčavam u cilj sa vremenom od 84 minuta. Kasnije saznajem da sam prvi i to ne sa malom razlikom od drugoplasiranog, cirka 18 minuta. Ispostavilo se da smo samo Sava Lazić, pobednik u elitnoj kategoriji i ja išli ispod 10 minuta 
po kilometru. Fin podatak.
 
Do proglašenja odlučujem da raširim šatorsko krilo i legnem, graju oko sebe blokiram, pogled mi se gubi u krošnjama hrasta lužnjaka. Lipovička šuma 1993-2019, bronzana svadba mene i orijentacije. Na pola puta sam do srebrne i na trećini do zlatne. Ovo je očigledno jedini trnovit put koji prija.

понедељак, 15. април 2019.

Andrevlje, Despotovac, Bela reka - Prvenstvo države na dugoj distanci 2019

  Činjenica je da groznica ne jenjava bez obzira u kojim ste godinama kada je reč o početku sezone u orijentiringu. Prvo kolo lige Srbije zakazano je na Andrevlju, jednom od najlepših izletišta nama drage Fruške gore. Preko zime se treniralo, pa je dilema uvek ista: Da li na srednjoj distanci trčati u eliti ili u svojoj, mlađeveterenskoj kategoriji. U poslednjih nekoliko godina mlađeveteranska kategorija-M35 se nekako izgradila i sada su u njoj svi bivši elitaši ovog našeg sporta, konkurencija je na visokom nivou. Tako da je odluka pala da se ostane tamo gde ti je po godinama mesto.
 Sezonu sam otvorio odlično, pobedom u prvom kolu, dva minuta ispred bugara Todorova i četiri minuta ispred trećeplasiranog Dejana Avramovića iz AOK Košutnjak. 
azimut je bio konstantno u upotrebi

 Drugo kolo lige Srbije i Prvenstvo države čekalo nas je narednog vikenda na dvodnevnom takmičenju u samom Despotovcu i njegovoj okolini.
Prvi dan, sprint. Tu nema puno da se priča. Ščepaš kartu i trčiš koliko te noge nose. Brzo se razmišlja i još brže trči. Greške su sitne, mere se sekundama. Tako sam izgubio prvo mesto za samo jedan sekund od bugara Pedeva i pobedio trećeplasiranog Avramovića za 23 sekunde. Čupavo nema šta.

Despotovac 1. dan

Drugi dan trke, Bela reka. Teren poznat samo po obliku, vrtača do vrtače slične kao jaje jajetu. Ako se permutuje jedna rupa sa drugom možeš samo sesti i plakati. Permutacije je bilo, ali sam se nekako i snalazio. Istina, u nekim trenucima stvarno nisam znao gde sam, ali i odabir loše varijante na dužini između 4 i 5KT, koštao me je šampionske titule. Ali to se dešava. Gorak ukus mi je ostao zbog 10KT od koje sam bio 5m udaljen, ali se jednostavno nije dala videti. Srljao sam levo-desno, gore-dole, skidao azimut sa panja, ali ništa. Sama manja vrtača u kojoj je kontrolna tačka, nacrtana je van gustiša, što mi je i bio objekat traženja KT, ali u šumi ta vrtačica nalazi se duboko u gustišu. Po logici šta bih ja tražio u gustišu ako po karti tamo nema ništa. Grupna analiza karte koja je usledila posle trke pokazala je da su i ostali imali dileme na tom mestu.

Bela reka 2. dan

 Na Državnom prvenstvu, klub Stražilovo među pionirskim kategorijama je briljirao. Mlađi pioniri David Petrović i David Husag uzimaju zlato i srebro. Među mlađim pionirkama Mirjana Popović dominira i osvaja prvo mesto. Dok stariji pioniri Janko Živkov i Srđan Popović osvajaju zlato i bronzu.
U povratku u šali sam rekao, pa samo u mojoj ulici ima dva šampiona i jedan vicešampion. Janko, David i ja, kao najlošije plasiran od nas trojice. Biće nešto od nas, tj. od njih.