run

run

четвртак, 4. децембар 2014.

12. Eko šaran polumaraton

 Opis ove trke bih krenuo od nazad, tj. od čorbe, riblje. Jer mi je nekako duže ostao ukus čorbe u glavi nego trke.
  Kako sam seo za astal i zahvatio prvu kašiku čorbe, znao sam da se ne radi o nekom lošem majstor - kuvaru. Dinstani luk koji je obavezan u svakoj ribljoj čorbi nije plivao na površini, nego se jednostavno stopio sa ostatkom smese, ljutina u granicama, komadi ribe ne raspadnuti, a skuvani, ukus ne prikosnoven. Rezultat, tri tanjira sa minimum hleba.
 Da je trka bila kao čorba, mogao bi je hvaliti, iako je održana u zadivljalom delu Varadina, meni ne smeta, što divljije to bolje. Mada se po meni divljina odrazila najviše na organizaciju, koja je bila pod komandom novosadskih triatlonaca, samo su naziv trke promenili zbog naziva čarde gde se trka održala, ali su se verovatno malko zabrojali kada su merili dužinu staze, ili je satelit u tom trenutku dobio šamar sunčeve oluje, pa iz poziva nije krug dužine 5300m, nego oko 4800m, što sam ja saznao 2 kilometra pred ciljem, pa mi baš u tom trenutku i ne bude pravo.

majstori poziranja

  Trčao sam dosta fino, ujednačenim tempom sve vreme, krugove sam prolazio od 21.10 do 22.10 i taman da se obradujem i uđem u cilj, jer odavno nisam išao ispod 90 minuta, shvatim da mi štoperica pokazuje 86.30. Da sam trčao fino, jesam, ali bogme, ne toliko brzo, pa sam u tom trenutku ustanovio da je tu 19. kilometar, a ne cilj trke. Tako da sam odlučio na svoju ruku, otrčati još pola kruga i istrčati pravu kilometražu. Nisam bio jedini. Ta zadnja dva kilometra sam više rastrčao, jer mi nije bilo do ničega, pa sam u cilj ušao sa oko 97-98 minuta. Kasnije čitam po fejsbuk stranama, silna izvinjenja, u redu je, prihvatam.      Samo sledeći put nemoj te da se osećam kao riba iz naziva trke, jer malo mi ostavlja gorak ukus, a čorba je bila dobra, ali nisu svi došli zbog čorbe, nego zbog trke.

среда, 5. новембар 2014.

Fruška gora, Glavica 2014

 Jutro je po ko zna koji put demantovalo prognozere vremena koji su razvedravanje prognozirali tek za posle podne, ali jesenje jutarnje sunce razbija maglu i obećava lep dan. Eto razloga za još radosti, pošto je odlazak na trku bio pod znakom pitanja zbog dečijih bolesti, ali David se osećao dobro, a Rajnino kašljucanje je prestalo, pa je istog trenutka bila deportovana kod babe, a mi smo se departovali u žutu lepoticu, našu Frušku goru.

 Trka više nego poznata, ja je pamtim po bolovima u listovima koje imam posle nje, joj i sada me razvaljuju. Solidno sam se naoštrio, jer sam malko i zagoreo, na trci nisam bio od Petrovdana, tako da me je startna groznica  i te kako vozala. Imao sam u planu ići oko 58 minuta, jer to mi je neko vreme koje sam već trčao, pa po mišljenju, mogao sam ga ponovo istrčati. Staza potpuno ista dva kruga od po 4800m/280m. Kako sam krenuo znao sam da će biti čupavo. Crk'o sam odmah, ali mislim da je to više vezano za euforiju same trke i  startne groznice, pa je krajnji utisak crkavanje, jer srce lupa kao ludo.
 Po startu trke videlo se da braća Momić idu na sve ili ništa, ali ja sam bio ubeđ da će mali Laza sve da ih  otrese. Tako je i bilo, ali ruku na srce, prva trojica imaju izvanredno vreme, pogotovu pobednik, što je i do sada najbolje vreme ove trke.
 Što se mene tiče, ja sam se držao tu negde oko desetog mesta kroz celu trku, danak umora ostavio je trag,  pa pred kraj padam na dvanaesto mesto i tako završavam, sa rezultatom od 59.42, što mi je malo gorko. Ali moram priznati da mi je kroz celu trku bilo teško, ne znam šta se dešava, ali je tako. Ipak sam u poslednje vreme disciplinovan, redovno treniram i mislio sam trčati brže, ali pored tog redovnog trčanja, redovno ustajem noću zbog dece, dežuram, studiram, slušam ženu, što su po meni sve situacije koje mogu negativno uticati, ne na trčanje, nego na bilo šta. Ispadoh kao neka baba, ali ja se tako pravdam samom sebi, da bi i dalje istrajao u ovome što radim.
 O organizatoru samo reči pohvala i pozitivnih kritika, mislim da svaki klub može da se ugleda na družinu arkovaca i pokuša da budu kao oni.


PS. Prethodni post o Petrovdanskoj trci je objavljen neposredno pre ovog.

Petrovdanska trka '14

   Već poznata Petrovdanska trka Bačka palanka-Gajdobra i ovog puta je na startnoj liniji imala prestavnike iz Sremskih Karlovaca, pored mene tu su bili Šarić, Čava i drmr Bora.
  Na našu sreću dan je bio dosta fin za trčanje iako je u sred leta, tako da sam nošen tim faktorom krenuo u trku onako muški, pa šta bude.
U početku kao i svaka trka, tražiš se u tempu, gledaš u kojoj grupi da trčiš i slično, mada ovde smo se svi razvukli ko creva u prvih 3 do 4 kilometra, a ja sam onako inatan forsirao i non-stop sebi govorio, samo da stignem ovog ispred, a kada ga stignem to sam govorio za sledećeg i sve tako dok nisam obišao poslednjeg, a ispred njega jedno pola kilometra nikoga, tad sam bio prepušten sebi, što je zamene poprilično loše. Mislim da mogu više i bolje ako imam nekog uz sebe ko mi digtira tempo i vuče me kroz trku.
 Dok sam stizao i obilazio konkurente malo sam i diskutovao, pa me je jedan od njih priupitao koliko trčim polumaraton, kada sam mu odgovorio, u momentu mi je rekao da usporim, ja ga nisam poslušao i potrudio sam se da me kroz celu trku gleda u leđa, ali vrhunac je bio kada me u Novoj Gajdobri sustiže jedan trkač i uz velike napore izgovara, crk'o sam, biću samo iza tebe, a ja mu na to kazem, pa i ja sam crk'o. Posle ga upitam koliko još do kraja, a on ladno odgovara, još kilometar i po, tad pogledam na sat i vidim 46 minuta od početka. Da li je moguće da ću ići trku ispod četiri minute po kilometru, nešto mi nije bilo jasno, ali to nije bio razlog da ne raspalim koliko mogu. Kada sam izašao iz pomenutog mesta i ugledao pravac puta koji me čeka pre ulaska u cilj, shvatio sam da ima malo više od tih kilometar i po, al sam nekako i to pregurao i utrčao u cilj sa vremenom 55.45 (13,5 km)  i osvojio 17. mesto.

 Na ovoj trci učestvujem treći put i stvarno nije nešto posebno, ali ima neku čar i zanimljivost koja naprosto postoji, al ne vidi se, pa ću valjda i u buduće zbog toga biti tamo na startnoj lini čekati crkveno zvono da da start. 

недеља, 29. јун 2014.

Noćni maraton 2014

 Posle dužeg vremena prsti mi udaraju po tastaturi i pišem ovo što ćete čitati, a ima i razloga zašto. U subotu sam trčao noćni maraton sa nadom da ću ga istrčati oko 90 minuta. To veče se baš potrefilo da pored maratona je i poslednji dan Sinemanije, a i tvrdjava je morala da pretrpi najveći udar od kada je napravljena, Cecu, pa je gužva bila neizbežna i zagarantovana. Na startu pravo iznenađenje, po mojoj proceni startovalo je oko 1000 maratonaca i polumaratonaca, za svaku pohvalu.
 U trku sam ušao dosta nervozno, jer sam verovatno budala što sam sam sebi nametnuo to vreme od 90 minuta što me je i činilo nervoznim. Start i cilj je bio na Indeksovom stadionu, tako da smo trčali prvih i poslednjih 400 m po atletskoj stazi. Prvih 5 kilometara trčim dosta dobro, ali kada sam udario prolaz sat mi pokaza 22.15, malko mi je bilo sporo, a poprilično sam šibao, drugih 5 kilometara trčim za 21.10 i tu mi je malko laknulo, jer pored dobrog prolaza imao sam i svežine, trećih 5 kilometara trčim za 20.58, odlično držim tempo, al' zato u poslednjih 5 kilometara posustajem, ali sve u granici normale, pa tako imam prolaz 23.30 i ukupno vreme 87.23 na 20 kilometara i u cilj utrčavam sa vremenom 94.15. U momentu sam bio u rebusu jer nikako nisam mogao ići poslednji kilometar 6.22 jer sam zaista trčao tih 1095 m, ne džogirao, očigledno se organizator malko zabrojao, pa je atrakciju utrčavanja u cilj, kao i start na atletskoj stazi platio malko dužom stazom. Malo mi je bezveze jer sada ne znam svoje stvarno vreme, a i u dilemi sam, da li se ja nešto tripujem ili je stvarno greška organizacije.

  Mada to stavljam na drugu policu, na prvoj je dobra atmosfera, gomila ljudi istog cilja i ogromna energija. A i mnogima je Ceca pevala dok su trčali, ja sam imao sreće pa sam završio pre nego što je ona počela.

петак, 9. мај 2014.

April ´14

 Nemam neku inspiraciju za pisanje u ovom mesecu, pa cu ukratko opisati dve trke na kojima sam bio.
Prva trka se održala na najpoznatijem izletištu naše lepe Fruške gore, Iriškom vencu, činimi se da je bio naziv prvestvo Srbije u planinskom trčanju, ali nisam siguran. Znam da je suorganizator bio Frulja. Za trku sam se prijavio u kategoriju rekreativaca, ali u atletici nisu pravila kao u orijentiringu, nego koliko godina imaš u tu kategoriju upadaš, pa sam ja po prvi put nastupio kao mlađi veteran, gorak ukus nema šta.
 Trčali smo tri kruga od  po 1000m sa oko 60m visinske po krugu i bogme nije bilo lako, zvuči kratko, al´ je bilo teško. U cilj sam utrčao sa vremenom od oko 15.30 i zauzeo 2. mesto među mlađim veteranima, i sam sebe iznenadio.

 Druga trka je bila Beogradski maraton tj. za mene polumaraton, na koji nisam planirao da idem nego mi je firma Železnice Srbije ponudila da plati startninu, pa kada je džabe, reko´ da trčim. Ali kasnije se ispostavilo da isti dan moram slaviti rođendan Davidu, pa sam tog dana morao biti super tata. Prvi put sam trčao Beogradski maraton, sramotno zvuči, a i jeste. Maraton je dosta dobro organizovan. Kockao sam se, da li da se zagrevam i izgubim bližu poziciju startnoj liniji, ili ne zagrejan sa bolje pozicije da startujem, izabrao sam ovo drugo, što baš i nije pametno. Odmah da kažem trka mi je dosta teško pala, u početku mi je bilo toplo, više sparno, vazduh je  bio kao u pustinji suv, na 10km imam prolaz oko 42 minuta, ali ubrzo padam u ritmu kad se i vetar pojačava i kida me skroz, poslednji kilometar sam išao više od 5 minuta.

  Na kraju vreme 96.46, a onda brzo na rođendan. Tada sam osetio pravu cenu maratona, trebalo mi je više od 45 minuta da pređem most, katastrofa.
 U bliskoj budoćnosti nemam nekih planova za trke, ako neka ne iskrsne, prva mi je noćni maraton u Novom Sadu, a do tada vozdra.

уторак, 1. април 2014.

Mart ´14

 Trošenje starog godišnjeg odmora u mesecu martu za mene je već navika, hvala Bogu bilo je dosta lepog vremena, pa se i isplatilo, jer pored čuvanja dečurlije, zbog supruzinog rada na masteru, našao sam vremena otići na neke trke. Godišnji sam otvorio Palićkim polumaratonom na koji sam otišao s porodicom. Zamišljo sam trku, kako trčim oko jezera i kako mi iz pogleda ne nestaju građevine koje se tu nalaze. Kad ono, start i cilj su  ispunili moje zamisli, a između toga sam tabanao nekim lokalnim putem uz poprilično jak vetar, koji mi je kidao snagu, a i živce.
                                   
  Puno sam očekivao, pa sam u tom očekivanju možda malko i izgoreo, u planu sam imao trčati ispod 90 minuta, što je i bilo ostvarljivo do 17. kilometra, jer sam na 15. km imao prolaz oko 63 minute, al' istorija se ponovila, pa sam poslednjih 4 kilometra iz nemoći poprilično usporio i štopericu u cilju zaustavio na 91.54.    Mogu reći da sam tada poprilično crk'o, što me je, onako, srozalo malko psihički, ali sam se pravdao i sebe bodrio da je to prva trka u sezoni i da još nisam noge razradio kao ni brzinu i da će kroz vreme sve doći na svoje mesto.
 Posle Palića nije bilo nekih trka, planirao sam da napravim jedan o-trening na Stražilovu, ali loše vreme me je omelo tako da sam ostao samo na suvom trčanju, što će se ispostaviti kao loše na sledećoj trci.
  Kišelez, poznat teren sa još poznatijim organizatorom. Naravno, zanesen lepim danom, vetrić pirka, ovce pasu na susednom grebenu, pogled puca, porodica uživa, ma milina.


 Hvatam kartu, ali pre toga slučajno saznajem da sat u poslednjem boksu pokazuje tri minute kasnije. Za mene su to najveće gluposti, pa ne krećem ja iz zadnjeg boksa odmah, nego postoji procedura, a sam minut koji sat pokazuje poziva me da uđem u prvi boks i sprovedem sa organizatorom pomenutu proceduru.
  Da se vratim, hvatam kartu, i kontrola je baš na onom mestu gde sam je i predhodni dan zamislio analizirajući staru kartu, ali džaba mi, odlazim gornjim putem i od njega se odbijam nailazeći na 2KT, sva sreća blizu je bila prve, pa je greška oko minut, ali poremećaj koncentracije i bes počeli su od samog početka, u toku prvog dela obraćam pažnju i na stalke, gde mi blic sevnu da su to stalci OK"Stražilova" gde me pored rebusa kojeg imam u orijentiring varijanti baca u dilemu sa pitanjem, otkud oni ovde. Kroz trku se krećem dosta traljavo, bilo je više pronalaženja kontrolnih tačaka sa greškama nego bez njih, mada u nekim delovima i karta vuče malo "nakrivo". U cilj utrčavam osrednjim rezultatom sa oko 46 minuta i jedno 7-8 minuta grašaka.
  A što se tiče opreme kluba u kom sam ja član, ona će se skupiti i prebrojati, već znam da nam fali oko 10-ak stalaka, kao i prizmi marke Silva, a svaki stalak takođe ima perforator marke Silva, tako da će u buduće svako ko bude hteo da uzme opremu dobiti sa njom i revers, tako da ako zakasni sa vraćanjem iste, istu više neće dobiti, a ako izgubi neki deo, to će imati da nadoknadi materijalno. Tako da će ljubav da procveta jer će nam biti čisti računi.
 E sad, opis poslednjeg vikenda koji je po meni  bio najzanimljiviji. Prvi dan vikenda sam trčao, sad već poznati kros Srema u kategoriji železničara i to aktivnih, kojih ima jedva 0,5 posto od ukupno svih zaposlenih. Tako da nije neki problem na stazi od 2000m krosa ostvariti pobedu i to četvrtu godinu za redom. Ne da mi se da istrčim ispod 8 minuta, tako da sam ovog puta bio najbliži sa vremenom od 8.02 i zauzeo prvo mesto.
 Subota je bila samo uvertira pred Novosadski polumaraton, to je ona trka koju sam ubrojao da mi osveži pamćenje, jer NS polumaraton nisam trčao sigurno između 8 i 10 godina. Doduše nije se mnogo toga promenilo, sem same staze koja pravi jedan mali krug na keju i dva velika, kej, studenski grad i Liman, tako da je trka daleko dinamičnija od one stare trase. Stare boljke organizacije su nepregledne oznake kilometra na stazi, ja sam prvi video tek na 10km i shvatio da rezultat ispod 90 minuta u tom trenutku je neostvariv i pomalo bio skenjan zbog toga, a snage sam imao, što dokazuje da sam poslednjih šest kilometara išao 25.45 i utrčao u cilj potpuno ok, za razliku od Palića. Doduše ovde sam išao minut sporije 92.52, ali taj minut sporije nije neka razlika, a svežinu koju sam imao u cilju je bilo daleko veća od toga. Zanimljivo je to što mi se startni broj poklopio sa brojem osvojenog mesta, 57, neverovatno.
   Slike sa polumaratona nemam tako da me zamišljajte do sledećeg čitanja.

A umesto mene, evo slike Davidovog prvog učešća na NS maratonu.

недеља, 12. јануар 2014.

Fruljovizija 2014.

    Tvrđava, fizički uvek ista, a orijentirski uvek različita. Zato je i volem, sada mi je još lepša kada sam video da je nadležnim organima došlo iz donjih leđa u glavu, pa su počeli šikaru u šančevima da seku i polako krče. Sada se tek vidi moć i kompleks utvrđenja jedne od najvećih, sačuvanih tvrđava Evrope. Svaka trka priča za sebe, uvek neke greške, uvek neki pogrešan šanac, to je tvrđava, i taj koji bi je pokušao osvojiti verovatno bi se prilikom ulaska izgubio. Zato je i bila neosvojiva.
 Nedelja, po ličnoj proceni dosta trkača, trčao sam stazu A i to onako, nisam baš zadovoljan, u početku je bilo dobro, ako kažemo da je taj prvi deo bio onaj koji je manje poznat, sve dok se nije došlo do onog poslednjeg trećeg nivoa gde se kao svaki ćošak, svaka prečica zna, pa se nesvesno mozak opusti i počne greške praviti koje ni Bekele ne može nadoknaditi. 8. kontrolu sam išao onako, okolo naokolo, kao da sam prvi put u životu na tom mestu, a 9. postojeću prečicu skratim još nekom prečicom, kojom do sada nisam išao, a na karti je moguće to izvesti, sve dok se nisam našao u lejama kupine debele k`o palac (na nozi) i istog trenutka počeo psovati onako svaku drugu reč jer od zadihanosti nisam mogao izustiti svaku. Sa 16. sam kren`o na 18. kao za vreme olimpijade u Pekingu, danas voze samo oni sa parnim brojem na tablicama (naravno grešku sam prepoznao, pa se vratio na 17.). Budalaština.

 I na kraju utrčavam u cilj ispred rođenog sina, okrećem se i počinjem njega bodriti, lep osećaj nema šta. Staza 3300m, rezultat 41.18, sa greškama od oko 3 minute, ne računajući lagan korak dok sam šiljio pogled koji se gubi među debelim linijama na karti. Na kraju mogu reći, lepo utrošeno vreme i fala na krofnama, uzeo sam tri za dva bona.