run

run

понедељак, 3. септембар 2012.

ADA ADVENTURE CHALLENGE

    Još kao klinac gledajući avanturističke trke na eurosportu imao sam želju da budem učesnik jedne od njih, ali svi znamo u kakvoj zemlji živimo, pa je sve to ostalo na tim željama. Ali, pre dve godine videlo se svetlo na kraju tunela, neko se dosetio da napravi Adventure Race na Tari. Odlično mesto za odličnu trku. Pun adrenalina dočekao sam trku  sa svoji kumom u timu Stražilova, ali odmah po dolasku razočaranje je bilo na pomolu, a u toku trke se samo povećavalo da bi na kraju bio totalni debakl organizacije. Ali ovoga puta nije bilo ni blizu tome. Belac nošen iskustvom sa takvih trka donosi pravu odluku i organizuje odličnu trku na Beogradskoj adi gde sam unapred znao da ništa ne može da bude loše. Problem je bio u tome što ovoga puta nisam imao starog partnera, koji odlučuje da na trci učestvuje u mix timu sa Katicom, a meni prepušta Dragišu, koji u poslednjem momentu odustaje zbog ličnih obaveza, a ja ostajem u neobranom grožđu gde mi jedino ostaje da zovem organizatora i raspitam se da li ima neki slobodni avanturista. Kroz dva sata dobijam pozitivan odgovor i konačno Stražilovo ima tim, ali veče pred samu trku partner za trku odustaje, ali je ispao fer i našao adekvatnu zamenu, Srđana Stankovića. U jednom trenutku sam pomislio da je za mene Adventure Race počela odavno kada se setim kroz šta sam prolazio tražeći osobu za tim.

   Sam start trke počeo je dosta rano u 8.45, iz vode smo izašli obojica u razmaku od oko 10-ak sekundi i ukupno treći
.
Mtb smo voštili maksimalno sa po kojom greškom, ali vrhunac je bio kada Srđan nailazi na ekser i buši gumu, ali sreća u nesreći, da se to sve dešava na 100 metara od bicikl servisa i uz molbu majstor menja gumu bez po reči i novca, ali vreme ide, kao i takmičari koji su bili iza nas, tu gubimo oko 10 do 12 minuta. Posle vožnje bicikla sledio je orijentiring. Unapred sam znao da moj partner nema snage za neko brže trčanje što je i sam potvrdio, ali moram priznati da se muški držao. Pri kraju o-dela trke umor sustiže Srđana, gde već pravimo češće pauze hodanjem
.
Na kraju moja malenkost bez iskustva penje se na veštačku stenu kao i Srđan i tu dolazi kraj finih muka. Na kraju zauzimamo šesto mesto sa zaostatkom od 27 minuta za prvim i samo 14 minuta za trećim, posle toga ostaje bezveze osećaj kada se pomisli na onaj ekser u gumi.
   Svaka čast za organizaciju, meni se dopalo. Nadam se da je ovo početak buđenja ovakve vrste trka i da će sledeće godine biti još bolje i više učesnika.