run

run

недеља, 6. август 2017.

Durmitor `17

Posle letnjeg odmora koji sam proveo u Grčkoj, po dolasku kući vremena je bilo samo za prepakivanje. Novo putešestvije se nastavilo ovog puta ka nama bratskoj zemlji Crnoj Gori i njenoj najlepšoj planini Durmitoru.
 Durmitor, već sad mogu reći poznajem kao svoj džep, od visoravni, pa do najljućih krševa. Po izbijanju iz kanjona reke Tare, horizont je počeo da bude oštar i nepravilan, to je značilo samo jedno, da je durmitoraska visoravan tu, odmah ispod guma našeg automobila.
 Na Žabljaku sam smešten svaki put na istom mestu, u selu Virak, u prelepoj brvnari kod još boljih domaćina Šarovića, koji me prihvataju kao svoga, da li zbog prezimena ili stasa, ne znam. Kofer nisam ni otvorio, na vrata je pokucala domaćica i za dobrodošlicu donela pun tanjir kajmaka i sira, ubuduće je svako veče donosila lonče mleka za decu.
Plan za sedam dana, koliko smo boravili na Durmitoru, bio je pre svega da se mora ustajati rano i trčati, jer tada nema nikoga, životinje su još uvek aktivne, pa trčanje kroz šumu mogu začiniti susretom sa nekim orlom krastašem, divljom patkom, divokozom ili medvedom, ovaj poslednji nije bio viđen. Posle trčanja usledila bi porodična šetnja kroz manje ,,divlje" predele. Sa familijom sam obišao Štuoc-Crvenu gredu- Momčilov grad, Bosač-Jablan jezero-Momčilov grad, Virak-Savin kuk-Virak, sve tri šetnje su trajale više od 4 sata i mogu da kažem da deca, ako ih animiraš usput, mogu bukvalno da prepešače kao odrasla osoba, samo što ako posle toga ne usledi spavanje, dolazi do kolapsa.
Naravno, deca su mi se popela na glavu, ali sam maksimalno koristio filter u vidu trčanja, mada sam jedan dan odlučio da uradim ozbiljnu turu pešačenja, planinarenja, uz solidan hodački tempo.

večni stanovnici Durmitora-divokoze

Ustao sam u 5.03, popio kafu, gurnuo ključ u bravu automobila i odvezao se do Sedla(1907m) odakle počinje većina pešačkih tura. Prvi doručak sam planirao na Zelenom viru(2028m), a drugi na Bobotovom kuku(2523m). Kako kažu meštani ,,muškim hodom" od Sedla do Bobotovog kuka treba nešto više od dva i po sata, ja sam to spalio za 90 min, i niko kome sam rekao vreme pešačenja nije  mi verovao.

 
pogled na Bobotov kuk sa Zelenog Vira

Jednostavno sam hodao sa malim pauzama, nije lako od Zelenog vira ka Bobotu, visinska razlika je 500m, ali u dužini manjoj od 1,5 km, pa tako ispadne kao da se penješ uz neke kamene merdevine. Pre samog polaska bilo me je malo strah, ranije sam se penjao na najviši vrh Durmitora i znam da nije svejedno, ali kad sam po dolasku na najopasni i zahtevniji deo, ugledao pričvršćene sajle, malo sam odahnuo. Po doručku i uživanju u pogledu, put se nastavljao prema Ledenoj pećini(2203m), durmitorskom fenomenu, u kojoj se nalaze stalagmiti od leda. 

Bobotov kuk

Po penjanju na Bobotov kuk sreo sam dva lokalna planinara ne starija od 25 godina, uz pozdrav smo se mimoišli, oni put nastavljaju prema Lokvicama(1693m) isto kao i ja, mada ja to radim dužim putem preko Ledene pećine. Po silasku sa Bobota, sustižem ih u Valovitom dolu, gde mi jedan odmah daje pohvale u vidu "vi, ka` avion", reko': ,,jeste, idem malo brže, vidimo se." 
Ledena pećina
Kod Ledene pećine sam bio dva puta, ovo mi je bio treći put, ali ni jednom nisam sišao u nju, uvek je problem bio sneg, ovog puta prirodnog faktora je bilo manje, a i sajle su postavljene, tako da sam bez oklevanja krenuo prema rupi dubokoj 30m. Kada sam sišao, otpevao sam sebi ,,Figaro", onoliko koliko sam znao, zvuk je neverovatan. Ledeni stalagmiti stari ko zna koliko godina stoje kao neka vojska i uživaju u svojoj ,,debeloj" ladovini koja je sigurno tu oko nule, dok je napolju oko 28 stepeni. Nisam se zadržavao puno, hladnoća je tu najveći problem, put nastavljam prema Lokvicama odakle planiram spuštanje na Crno jezero(1416m) i kraj ture. Usput na sastajanju markacija iz Ledene pećine i Bobotovog kuka srećem lokalne omladince, koji me bez pozdrava pitaju, ,,Jel ste bili u Ledenoj pećini?" ja im odgovaram potvrdno i oni padaju u smeh sa nevericom i čestitaju, pitaju za moj dalji plan. Kažem im ,,planiram kraj, ali bih voleo da se popnem i na Međeda".

Lokvice
Po prolasku pored Lokvica, i praćenju markacije prema Crnom jezeru, dolazim do odvajanja za Međeda, moja hiperaktivnost počinje da dolazi do izražaja. Crv u organizmu rovari i tera me da glavu dižem prema gore. Iako već poprilično iscrpljen odlučujem da se popnem na Malog Međeda(2223m).
Mali Međed
junačka noga
                                                                                      
Na kamenu je pisalo vreme trajanja uspona, sat i 15 minuta, ja sam stigao za 50 minuta i uživao u najlepšem pogledu na Crno jezero sa durmitorskih vrhova. Treći doručak je usledio. Trudio sam se da ne jedem puno, nego po malo i da unosim dosta tečnosti, pre svega vode, toga je jedino i bilo. Po silasku sa Međeda nestalo mi je vode, za vreme pešačenja koje je u tom trenutku iznosilo oko sedam sati popio sam tri litre vode i nije bilo dosta. Sreća je bila što je od sada sve nizbrdo i na pola puta imam izvor, Točak, ali to je za nekih sat vremena. Ali uspešno stigoh, izvor je okupiran šetačima amaterima, po dijalektu, rekao bih, domaći šetači. Kada su me videli dobio sam privilegiju da sipam preko reda, voda curi brzinom litar na 2 minuta. Po utoljenoj žeđi, spust sam nastavio ka Crnom jezeru gde je telo trebalo da dobije svoju utolu. Pogled se širi, tirkizna boja jezera preovladava, pogledam ka Međedu dok se skidam, misleći ,,gde sam bio, Bože", zalećem se i bez razmišljanja o hladnoj vodi ulećem, plivam svom snagom, prskam, već sam na sredini. Dopamina sam toliko nalučio da će me držati do kraja godišnjeg odmora.
,,đe je junačka noga gazila"
Po sabiranju utisaka, izračunao sam da sam prešao oko 14-15 kilometara sa visinskom razlikom od 1400-1500m za osam sati hoda. Ali iskreno raspao sam se, posledice sam osetio čak i sutradan, usledila je pauza. Što bi rekao dr Br, ,,treba stati, namazati". 
Durmitor mi pored Fruške gore stoji u srcu. Poslednje jutro sam poranio, uradio fin trening, dužinu u laganom tempu, onako punim plućima. Po dolasku, domaćin ranoranilac me pozdravi i upita ,,Kako je danas, jel vruće?" reko': ,,Vrućine nema, a evo da se oprostim od Durmitora." Ubrzo dobih odgovor ,,Valja se, Bože zdravlja, vidimo sledeće godine." Rekoh ,,Vala, baš".