run

run

недеља, 4. јун 2017.

Filmski grad

 Državno prvenstvo Srbije u sprintu održalo se kako i sam naslov kaže u Filmskom gradu. Potrudili smo se da što veći broj članova kluba povedemo, prevashodno mislim na pionirske kategorije, mada sad oni i čine većinski deo kluba.
 Za Beograd smo se uputili sa troje kola. Stigavši do Košutnjaka orijentiring je za nas već počeo. Znam da posle crkve Svetog Luke treba desno, ali ne znam koliko dugo to desno da držim. Ispostavilo se do kraja. Memorija sa godinama slabi. Ima neke istine u konstantnoj doktorovoj šali na temu senilnosti.
 Sam sprint zna se kako se trči, čak i decu savetujem tako, vreme im je. Kada vidiš kontrolnu tačku koju tražiš i dok trčiš prema njoj, virni malo na kartu u tom trenutku i vidi u kom pravcu ti je sledeća i bez stajanja po overi, jurni u tom pravcu. Svaki sekund je bitan.
 Klapna u Filmskom gradu je pukla, krenuli smo. Sam start se brzo odvijao, išli smo na minut. Čim sam uzeo kartu trčao sam iz sve snage. Odmah druga-treća kontrolna dilema, stazom kroz gustiš ili okolo. Okolo. To mi je prva greška, ali još uvek sam prvi. Prednost povećavam, ali u povratku dvanaesta-trinaesta kontrolna tačka, opet ista dilema i naravno okolo. E sad dolazi do izražaja ona orijentirska poslovica, ,,nema tih nogu koje mogu nadoknaditi ludu glavu". Naravno gubim pred kraj prvo mesto i utrčavam kao drugi sa 14 sekundi zaostatka. Gorak ukus tu je, ali brzo prolazi.
 
 Pioniri su opravdali dolazak, delimično i ja, a veterani su bili u nekom drugom, svom samostalno režiranom  filmu, i mogu ga nazvati ,,dve nule".