run

run

субота, 21. мај 2016.

Vlasina

 Ležim. Žmurim. Prvi put me greje Vlasinsko sunce. Slično je onom na Durmitoru, greje i hladi u isto vreme. Ptice neumorno cvrkuću, nemoguće ih je slušati. Svu tu idilu kvari buka šutiranja lopte, galama dece. Mladi Stražilovčani koji još uvek orijentiring doživljavaju kao igru i dobru zabavu sa drugarima. Oni imaju sreće da sa 7,8,9 godina prvi put borave na ovom jezeru, a ne kao ja sa 36 ili kao neki sa 67. Mada i dalje mi je mrsko da ustanem sa livade na kojoj ležim. Očigledna mrzovolja se javlja zbog dan ranijeg dolaska, jer je trka istog dana tek u 14h, a i nije se moralo gledati u sat nego u nebo, prognozirali su kišu oko 14h, pa kada bi se najviše naoblačilo bilo je vreme za trku. Tako i bi, kiša je ljuljnula onako pošteno, taman kada je David startovao. Savladao je startnu groznicu i probleme u vezi čišćenja čipa i čekiranja, uzimanja karte, sada ima znanje orjentirca kao otac sa 14 godina, a njemu je tek 7. Orijentacija već ostavlja pozitivne posledice na njega.

 Ja sam startovao takođe po kiši, samu kartu sam uzeo iz trećeg puta, sve su bile natopljene, klizave i zalepljene jedna za drugu, tu mi je već skočio pritisak. Kontrole su se ređale, bilo je grešaka, ali svarljivih, po završetku trke pomislio sam, ako je ovo bilo za kvalifikacije šta nas sutra čeka. U suštini teren je dosta spor, što govori da je pobednik u obe grupe išao 9 minuta po kilometru stazu od 3.4 km, ja sam istu prešao za 36 minuta i bio 6 u mojoj grupi i kvalifikovao se u finale, sasvim zadovoljan, ali zadovoljstvo je bilo veće saznavši da je David najbolji od naših, neverovatno, oće ga nešto u zadnje vreme.

 Drugi dan su nas probudile neumorne ptice i lepši dan nego prethodni, kiši se nije dalo, tako da je bilo sigurno da ćemo trku zvršiti suvi. David je kao i prvi dan startovao pre mene i isto tako završio dok je tata stazu od 5,4km počeo dosta dobro. Čim sam startovao stao sam u kravlju balegu sakrivenu u travi i istog trenutka pomislio "eto meni sreće", ali kada sam prvu kontrolnu tačku promašio za 40 metra, rekao sam sebi "neko je stao pre tebe u istu balegu i sreću poneo sa sobom" što se i pokazalo malo kasnije na dužini od 9kt do 10kt permutovao sam jednu uvalu ranije od stvarne i tu počeo da traži kontlonu tačku i tako čitavih 5 minuta, za to vreme me stižu i trkači koji su startovali posle mene vođeni jednim od braća Bilić, ja sam nastavio svojim tempom i varijantama iz moje glave. Pored greške na 10kt, bilo ih je i na 13kt zbog famoznog ne ucrtanog jarka i 15kt, sve ukupno oko 15 minuta grešaka, nedopustivo, ali i to je deo ovog sporta, mada je uživanje u istom preovladalo. 
skenirao "kum"

 David je zauzeo 5. mesto, dok je njegov otac bio 13. mada vredelo je, teren je stvarno izuzetan, jedan od tehnički najzahtevnijih u našoj državi, ne sećam se kada sam morao da se orjentišem u samom krugu kontrolne tačke, sem u mađarskoj "kleki" i ovde kod Vlasine, oću reći Vokrija.

четвртак, 12. мај 2016.

World orienteering day

  Došao je dan da se ostvari sjajna ideja. Velika ideja za tako mali grad, Sremske Karlovce. Kao što japanska poslovica glasi: ,,Ako želiš da planiraš za godinu dana, posadi pirinač, ako planiraš za deset godina, posadi drvo, a ako planiraš za ceo život, podučavaj nekog."
 Poziv koji je bio upućen od strane direktora kluba - Dragiše oberučke je prihvaćen sa moje strane.
Tog dana sam poranio i krenuo u ostvarivanje zacrtanih planova za prvenac obeležavanja ,,Svetskog dana orijentiringa". Posao nije bio mali, na spisku sam imao 531. učenika koje je trebalo upoznati, a pre svega zainteresovati.

 Sa malom kartom na kojoj je ucrtana OŠ ,,23 oktobar" i park iza nje, tog dana su jurili neki budući orijentirci. Bilo ih je raznih, od onih koji su odma` smotali kartu u džep i gurnuli kažiprst u nos, do onih od kojih nisam mogao doći do reči jer su bili omađijani postojanjem takvog sporta. Pa tako su svi kroz edukativnu igru saznali šta je to orijentiring, a oni koji su to znali mogli su malko da podignu nos i ponosno da izgovore ,,pa ja sma član Stražilova", tad bi se graja podelila, pa bi i taj član bio zasut gomilom pitanja od strane radoznalih glavica.

Stoga se nadam da će valjda ubuduće biti mesta u anegdotama karlovačkih orijentiraca i za moje ime. Pa kao što danas doktor Bora ne da zaboravu velikog Radu Kovačevića gde svaku fruškogorsku izohipsu pamti i opisuje, valjda će ova mlađa pokolenja Popovića, Šimunovića, Benišeka pisati o nekim sadašnjim Bauerima, Petrovićima, Šarićima.
 Mada taj 11. maj nije samo obeležio dan orijentiringa, sin David je u konkurenciji 2000 crteža na temu ,,moje mesto u mom gradu" dobio nagradu sa još 17 vršnjaka.

Nagradu mu je uručio muzej grada Novog Sada, ali ono što baca malu senku na tu nagradu, jeste poklon koji je dobio. Poklon je pored pribora za crtanje imao i kartu Novog Sada, koju je David odmah izvadio, bacio  pogled ka Dunavu, pa prema tvđavi, pa opet prema Novom Sadu, Dunavu, pa ka tvrđavi i pokazao prstom na kartu rekavši: ,,mi smo ovde". Tako da se onaj broj s početka -  531 uvećao za još jedan.