run

run

недеља, 27. октобар 2013.

Štafete 2013.

  Dok je poslednja Titova štafeta tog dana odlazila putem kuće cveća, mi smo kao štafeta Stražilova išli putem da se domognemo što boljeg plasmana na državnom prvenstu. Iako polako kucamo na vrata kategorije  čiji  članovi su verovatno bili u dilemi na koju ceremoniju otići, mi smo bili sigurni i otišli na onu pravu i opravdali utrošeno vreme.
 Štafeta koja više od deceniju u neizmenjenom sastavu trči, ovog puta je ponovila prošlogodišnji uspeh trećeg mesta, mada po rezultatima prve dve ekipe, mogli smo po mojoj proceni biti i prvi. Ali teško je da sva tri člana štafete istrče trku sa tolerantnim greškama što je kod nas jedina mogućnost da bi bili prvi, jer sva trojica smo više okrenuti privatnim stvarima i treninzi su iza nas, sada više trčkaramo u slobodno vreme. Mada i to trčkaranje ume sa iskustvom da bude dobra konkurencija.
  Teren više nego poznat, ali i zahtevan, pogotovo onaj deo posle vidne kontrole gde sam u organizaciji trka svog kluba, umeo da se zabrojim. Na svu sreću ovog puta sam ispravno brojao, što se ne može reći za klupske borce Dragišu i Šarića, ali ne zameram im i ja sam bio takav, i biću.

  Trku sam počeo greškom, ali ne velikom, posle toga sam vukao koliko sam mogao, mislim da na štafetama uvek trčim do poslednjeg atoma što nije slučaj kada su pojedinačne trke. Kontrole su stizale jedna po jedna, sa ne velikim greškama, sitne greške su počele posle vidne kontrole, raniji ulazak u šumu na 10. i ranije traženje 11. kontrole, ali sreća moja pa sam greške uvideo na vreme i ispravio. U cilj sam ušao zadovoljan, jer sam sa, čini mi se, sedmog mesta popravio na treće, gde smo i ostali.
 Posle trke se nismo zadržavali jer smo imali gomilu dece, ali i mom Davidu je valjalo da odspava jer ga je sutra čekala prva trka, doduše u kategoriji osam godina starijoj, ali neka se čeliči, posle će mu biti lakše.