run

run

уторак, 13. новембар 2018.

Boroka kup, jesen 2018.

 Bilo je rano, krenuli smo sa parkinga preko puta karlovačke železničke stanice tačno u 6h. Graja u kolima se postepeno povećavala kako je sunce izlazilo, klinci su se razbuđivali. Osetili smo da nas već hvata startna groznica. Počeli su vicevi, šale, zezanja, retko ozbiljnih tema. Kako da ih bude kada u kolima vozači (Šarić, Petrović) imaju godina kao svi njihovi saputnici zajedno. U jednom trenutku sam se setio, poređenja radi - ,,dva pulina i stado ovaca". Otprilike tako smo izgledali.
 Stigli smo. Prvi dan, sama trka bila je u senci "Pigfestivala"koji je iz godine u godinu sve posećeniji i veći. To je tradicionalna manifestacija gde vrsni Mađari spremaju svoja jela isključivo od svinjetine i to friško zaklane. Stomak krči od onog trenutka kada noga iz kola kroči na pesak Kiškunsagijevog nacionalnog parka. No, moralo se suzdržati, makar do zavšetka trke prvog dana.
Podigao sam startninu, saznao neophodne informacije, postrojio ovčice i obavestio ih o startnim vremenima, terenu koji ih čeka i dao po neki savet čega da se pridržavaju. Posle toga, došao je red na glavnog pulina da se sabere, presliša, čulo mirisa blokira, jer će mu u suprotnom šećer pasti, a onda ništa od trke.
Od ranije znam da prvog dana u kleki uvek trčim mnogo lošije od drugog. Iako sam se trudio da budem fokusiran, jednostavno kad uzmem kartu, toliko se uspalim da se ponašam kao neki početnik. Bez malo što ne trčim za drugima, sa mislima u glavi, da baš taj trkač ide na moju kontrolnu tačku, što je čista budalaština. Do prve kontrolne tačke koja je bila udaljena od starta više od kilometar izdešavalo se sve što ne treba. Od okretanja karte, konstantnog neznanja u prvih 500m gde se nalazim, loših varijanti, itd. Na žalost takav početak me je pratio kroz celu trku, bukvalno kao da sam sa povezom preko očiju trčao. Rezultat od 73 minuta za stazu od 6900m je poražavajući. Zaostatak za prvim trkačem je bio oko 12 minuta.

prvi dan

Gorak ukus lošeg trčanja pod hitno se morao promeniti ljutim kobasicama friško ispečenim, turšijom i mustarom. Raspoloženje se menjalo kako se stomak punio.
U salu smo se smestili među prvima, problem sa strunjačama sam rešio odmah pozivajući neumornog Deneš Zoltana, peščarsku lisicu, koji je ,,kriv" za svaki naš dolazak ovde. Klinci su dobili slobodno vreme, a ja sa kumom analizu trke.
Drugi dan je svanuo. Iako spavanje u sali nije baš potaman, barem meni koji sam rastrojen noćnim radom, pa me svako tuđe meškoljenje budi kao i hrkanje, ipak sam se solidno odmorio.
Protokol se ponavlja od juče. Postrojavanje, podsećanje kad ko startuje, deljenje neophodnih informacija...
Start je drugog dana bio udaljen 1900m, tradicionalno za mađarske trke. Presvukao sam se i tempirao da 10-ak minuta dođem pred svoj start. Priču sa drugima sam ograničio, tako reći zabranio sam sebi govoriti. Gorak ukus od juče me je terao na takvo ponašanje, jednostavno kobasice nisu bile dovoljne da ga speru, jedino dobro istrčana trka mogla je sprati pomenutu gorčinu.

                                          kleka triptih

Znoj je počeo curiti sa čela, što je govorilo da sam se dovoljno zagrejao, takav sam ušao u boksove uzeo kartu i jurnuo kroz leje crnih borova. Prva kontrolna tačka je bila u kleki, nije laka. Govorio sam sebi:,,ne jurcaj, nađi siguran objekat i odbij se od njega, po odbijanju, prati šta ti dolazi pod nogama i i ispred očiju." Našao sam je iz cuga. Druga KT je takođe u kleki, recept pronalaska prve kontrolne tačke ponavljam u sebi. Druga je nađena iz prve. Noge su se razvezale, retko kad me je taj osećaj nosio kroz trku. Jurcao sam kao pomahnitao, ali i usporavao tamo gde je trebalo. Kontrolne tačke su se ređale, sa minimalnim greškama. Na 14kt gubim koncetraciju i skrećem sa pravca, ali to brzo otkrivam i vraćam se tamo gde sam hteo biti. Na dve trećine trke znao sam da ako nastavim ovako medalja mora pasti. 
Po očitavanju rezultata na cepki je pisalo pobedničko vreme, ali to je bilo tog momenta, mnogi trkači još nisu stigli. Dopamin se lučio, zadovoljstvo se širilo, najviše kroz vedrinu.

drugi dan
Po izlasku konačnih rezultata, skočio sam sa jučerašnjeg šestog mesta na prvo i to sa slatkom prednošću od 30 sekundi u odnosu na drugog. Sam sebe sam iznenadio.
 Stražilovčani su bili solidni na ovoj trci. Devojke odlične, dok muški deo mora još patika da pocepa trenirajući. Mnogima je ovo bila prva trka na ovako teškom terenu. Jedinstveno iskustvo dobijeno ovde služiće im za dalje trke. 
Čekajući proglašenje razbalcali smo partiju klikera, u tom trenutku prestaje hijerarhija pulina i ovaca, svi smo isti. Po završenom proglašenju sedamo u kola, ovog puta ostaće mi više miris kleke u nosu nego friških kobasica.

уторак, 17. април 2018.

Državno štafetno prvenstvo 2018 - Bela reka

Kraški predeo istočne Srbije, obronak severnog Kučaja bilo je mesto gde su vrtače proteklog vikenda zadavale muke trkačima orijentiringa iz pet zemalja regiona i Evrope. Dva dana, koliko je trajalo ovo međunarodno takmičenje koje nosi naziv Prvenstvo metropola jugoistočne Evrope činilo je, prvi dan, trku za Svetsku rang listu i drugi dan, Štafetno prvenstvo države. 
Meni je bio bitniji drugi dan, ali moram pisati o oba.
Pre svega, predeo i mesto gde se trka održala je jednom rečju prekrasan. Iza takvog okoliša ne može se kriti teren koji je loš i monoton za orijentiring, a pritom je karta odlično reanbulisana. Unapred sam znao da je teren prepun vrtača koje liče jedna na drugu kao jaje jajetu i da ih je i te kako lako permutovati u toku trke. 
Prvi dan koji je bio rezervisan za trku WRE (svetsku rang listu) gde je organizator dužan da pre zvanične trke organizuje model trku, istu sam iskoristio kako bih navikao oči na kartu i osećaj za teren koji me čeka. Karta veličine razglednice nosila je na sebi obrise 5-6 vrtača. Pronašao sam tri kontrolne tačke brzim hodom, ne trčanjem, da što više upijem maštu crtača i terena koji je predstavio. Dok sam koračao, teren mi se nikako nije poklapao sa onim štoje bilo nacrtano na karti. Tako je model trka više odmogla nego pomogla i pomalo me uplašila. 
U blagom strahu, jurnuo sam ka startnoj prizmi koja je od starta bila udaljena čak 350m blago uzbrdo. Na prvoj kontrolnoj tački pravim grešku jer idem kroz gustu šumu azimutom, umesto putem okolo na 1KT i gubim dva minuta koja me koštaju medalje. Ostale kontrolne tačke pronalazim više-manje tačno, sem jedne pred kraj gde takođe gubim dva minuta. Stazu od 3900m/160m prelazim za 39 minuta i zauzimam 4. mesto.
prvi dan

Posle prvog dana, osećaj neophodan za sutra se polako pojavio i delimično iskristalisao što me veseli, jer sutra sa još dva klupska druga, rame uz rame, trčim u seniorima i branim vicešampionsku titulu od prošle godine i kao prva izmena nosim popriličan teret.
Drugi dan budim se sam još u 5h, opterećen zbog trke, ali i zbog profesionalnih obaveza koje me čekaju te večeri na glavnoj ,,štajgi'' Novog Sada.
Vraćamo se na mesto od prvog dana, crvenim makadamom. Start/cilj je malo niže u odnosu na juče. Po izlasku iz kola već me žmarci hvataju, prvo oko stomaka, a kasnije po celom telu.
Organizator prve izmene ređa na startnu liniju, svakog ispred svoje karte. Oseća se nervoza. Start je. Uzeo sam kartu i jurnuo iz sve snage ka prvoj. Za razliku od drugih ja sam je prvi video, verovatno slučajno sa nekih 200m i vrtaču koja me je delila sa njom sečem ranije i odmah iza Bugara Todorova 2 sekunde overavam istu. Zadihan sam kao parnjača, već mi je teško. Posle treće kontrolne tačke se stabilizujem fizički, dok sam tehnički fokusiran kao lovački ker. Kontrole se ređaju, mimoilazim se sa najboljim trkačima, što mi govori da sam tu u vrhu, sa vodećim, to mi daje motiva, iako gledajući sa strane, oni mnogo lakše trče od mene. Na 7KT, prva izmena OK. Čelika, Željko Ćorić me odvalči ka mojoj 8KT gde pretrčavam 7KT koja je na 150-200m pre 8KT. Ćorić overava svoju KT, a ja psujući vraćam se na svoju 7KT. Posle toga, moral pada kao i osećaj snage. Posle tri kontrolne tačke, polako se vraćam, ali više ne vidim favorite prve izmene oko sebe. Izlazim na vidnu KT, Dragišu prvog čujem kako me bodri, tu se i kumov glas meša, govori mi "dobar si, ajde vuci, vuci". Pomislim, teši me. Posle vidne KT pokušavam da izvučem maksimum iz sebe. Setih se Dragišinih reči pre trke, "vodi računa pred kraj, ja sam na tim livadama prošle godine izgubio 15 minuta.", ali opet kao na 7KT,  dešava se isto. Na livadama gubim 3 minute, ali na vidnoj sam bio 7. dok u cilj utrčavam kao 5. izmena i dlanom od dlan predajem fini problem kumu. Stižem da mu kažem, "Pazi se livada na kraju".
Kum posle mene menja treći, a Dragiša drugi. Mada kum trči lošije od mene, a Dragiša dva minuta bolje, što govori da su sve štafete stavile najače trkače kao prve izmene, sa kojima sam se ja krljao po šumi. Za razliku od ostalih, čije su prve štafete jedine bile odlične, mi smo imali konstantnost kod sve tri izmene, koja nam je donela odbranu vicešampionske titule.

                                                   
drugi dan
Uspeh je svake godine sve veći i veći, jer smo od seniorske kategorije sva trojica sve dalji. Slikovito rečeno, jedino su nas pobedili braća Bilić koji zajedno imaju godina koliko dvojica od nas troje ima, ako ne i manje. Ovo govori dosta o našoj volji i istrajnosti, ali i o lošem stanju orijentiringa u našoj zemlji. Mada, moram pomenuti i uspeh pionira i pionirki. Svi su došli kući sa medaljama, ogroman uspeh. Što kaže naš narod, gvožđe se kuje dok je vruće. E pa, ovo naše je vrelo, vatra je rasplamsana i ne gasi se, goreće večno kao seniorski tim.

субота, 7. април 2018.

Memorijal Saše Palinkaša

Na Veliku, Belu ili preduskršnju (kako je ko zove) subotu okupili smo se na mestu Ciganskog logora iznad sela Sviloš na Fruškoj gori gde se održao 6. memorijal Saše Palinkaša. Po izlasku biltena sa dužinama staza bez oklevanja sam odlučio da trčim u elitnoj kategoriji. Srednja distanca sa 4700m dužine i 160m visinske razlike govorila je da bi to trebalo istrčati u jednom dahu. Da li je tako i bilo?
Startovao sam prvi od svih elitnih trkača. Po presvlačenju i početku rutinskog zagrevanja, neka hladnoća, glad i trema me je obuzela. Mada kasnije shvatam da je reč o blagoj traumi i strahu koji se izgradio zbog kvaliteta iscrtanih karata i trčanju na istima koje se nalaze duž partizanskog puta u zapadnom delu Fruške gore.   
 
Ta misao mi je treperila pred očima od onog trenutka od kada sam ščepao kartu i jurnuo ogromnom prosekom nizbrdo. Mada nije bilo sve tako crno-sivo. Sremuš koji je u vrhuncu listanja i pupenja širi blagi miris mladog belog luka koji i te kako draži čulo mirisa, pa se pomenuta crno-siva boja pretvorila u zelenkastu.
Prvi deo staze je konstantno bio nizbrdo, sa dva ili tri manja grebena uzbrdo koja se zbog svežine nogu nisu osetila, ali sam očekivao da će od jedne kontrolne tačke sve krenuti uzbrdo do cilja. Moje predviđanje se obestinilo od 7KT gde kreće i celokupan uspon staze od 160m. Prilikom trčanja nizbrdo, vodio sam dosta računa o terenu koji leti ispod nogu. Teren koji je i te kako detaljan sa mnoštvom devijacija izohipsi nije smeo biti ofrlje čitan. Prvi deo staze do 6KT uz oko minut-minut i po greške solidno odrađujem, ali između 6 i 7KT u jednom trenutku se gubim, maksimalno usporavam da bi teren iz okruženja poklopio sa onim na karti, ali ne ide. Već sam uplašen. Hoće li ta duboka uvala već jednom. Pojavljuje se, ali ne znam tačno na kom sam delu. Pogled ka gore, vidim račvanje uvale, ja sam tu, 100m niže. Azimut hvatam i bodem KT pravo u srce, ali nišanjenje je trajalo predugo između te dve kontrolne tačke i gubim trku. To shvatam tek po proverenim splitovima, dva minuta sam sporiji od proseka. Od 7KT kreće uzbrdica, levo, desno, pa malo po visini, pa opet uzbrdo. Trudio sam se da trčim koliko sam mogao, deset-petnaest metara trka, pa dva-tri koraka hoda. Taktika se isplatitila. Konkurencija u elitnoj kategoriji na ovoj trci je bila B razreda, pa sam sa solidnim, ali ne i zadovoljavajućim vremenom osvojio drugo mesto iza prvog sa 2 i po minuta zaostatka. Stazu od 4700/160m sam prešao za 45 minuta. Iskreno, po pročitanom biltenu imao sam utisak da ću istu trčati ispod 40 minuta, ali očigledno kapaciteti se godinama smanjuju, ali bitno da ih ima.
Sledeći vikend je Štafetno prvenstvo Srbije, trka koja u našem klubu ima posebno značenje. Tim seniora koji zajedno nastupa već 20-ak godina, uvek čineći jaku konkurenciju drugim ekipama i za ovaj vikend šilji busole za nova odličja.

понедељак, 2. април 2018.

Babenius II dan

Boga oca sam istumbao (više na svoju štetu) da odem na drugi dan takmičenja Beograd open koje se ove godine održalo na terenima Babe i tako sam sebi otvorim sezonu o-cirkusa za ovu godinu.
 Babenius, kako je ovaj rudokop dobio ime, je mesto starog rimskog rudnika olova, srebra i gvožđa. Cunjajući saznao sam, da je rudnik bio aktivan za vreme cara Trajana i bio glavni snabdevač pomenutih ruda u vreme Rimskog carstva. Kopači verovatno nisu ni slutili da pored vađenja rude rade još jedan posao za buduća pokolenja, prave jedan od najboljih terena za orijentiring trke. 
 Naravno, leptirići i nestrpljenje koje je vladalo u meni zbog prve ovogodišnje trke bili su neopisivi, pogotovo što tokom marta trka nije bilo, a naviklo se da bude, pa su se u iščekivanju osećaji pojačali do maksimuma. To baš i nije poželjno, jer u gomili osećanja ume i te kako da se pogreši, jer se trči srcem, a ne glavom, a teren na kom sam se nalazio bio je idealan za tako nešto.
Pošto sam ukrotio osećanja pre starta, uzeo sam kartu i krenuo lagano, korak po korak, rupu po rupu, dok se ne zalaufam. I zapravo je funkcionisalo, prva, druga KT, na trećoj KT već me drmaju leptirići i grešim minimum 4 minute. Po završetku trke i analizom staze sa svojom konkurencijom utvrđujemo  da smo svi isto grešili i odlazili previše ulevo. Sumnjam da je karta neispravna, ali postoji neka priča vezana za ovaj teren. Naime, pošto je rudokop prepun rude, olova, srebra i gvožđa u nekim delovima terena igla kompasa odoleva severu, jer snabdevača magnetne sile ima bliže, pa hoće u nekom trenutku da odvuče crvenu kazaljku busole levo ili desno po koji stepen. Moguće je da se baš to desilo kada smo bukvalno svi do jednog otišli levo u odnosu na kontrolnu tačku ili smo jednostavno bili mufloni u tom trenutku. Posle treće KT na kojoj sam imao grešku, retko koju KT sam našao ispravno. Imao sam pravac, razmišljao o severu, pratio teren, koliko se takav teren može pratiti, ali ulaskom u krug KT na 50 metara jednostavno ih nisam pronalazio iz prve. Uvek bih se muvao tu okolo i tek posle 20-30 sekundi bih je našao. U trčanju sam bio konstantan, ali mi noge nisu naviknute na šumsku podlogu. Trčalo se preko zime po asfaltu i ataru, ali po šumi, ne. Rezultat je dodatno mučenje i premor u nekim delovima trke, ali brz oporavak od premora mi govori da sam u solidnoj formi, kao i rezultat: prvo mesto. Stazu od 7700m sa 460m visinske razlike prešao sam za 73 minute i osvojio prvo mesto drugog dana Beograd opena. Na žalost rezultata nema jer nisam učestvovao prvog dana, ali nagoveštaj dominacije u mlađim veteranima za ovu sezonu je prisutan.
Sledeći vikend nas očekuje trka na terenima meni drage Fruške gore. Na karti Ciganski logor u organizaciji kluba iz zapadnog Srema, OK. Neštin. Već znam da ću morati iz noćne smene direkt sa stanice u prvi boks i hemijsku olovku zameniti busolom, a crvenu kapu znojnicom, saobraćajni dnevnik orijentiring mapom, cipele butonkama i opet, po ko zna koji put na svoju štetu.