run

run

уторак, 17. април 2018.

Državno štafetno prvenstvo 2018 - Bela reka

Kraški predeo istočne Srbije, obronak severnog Kučaja bilo je mesto gde su vrtače proteklog vikenda zadavale muke trkačima orijentiringa iz pet zemalja regiona i Evrope. Dva dana, koliko je trajalo ovo međunarodno takmičenje koje nosi naziv Prvenstvo metropola jugoistočne Evrope činilo je, prvi dan, trku za Svetsku rang listu i drugi dan, Štafetno prvenstvo države. 
Meni je bio bitniji drugi dan, ali moram pisati o oba.
Pre svega, predeo i mesto gde se trka održala je jednom rečju prekrasan. Iza takvog okoliša ne može se kriti teren koji je loš i monoton za orijentiring, a pritom je karta odlično reanbulisana. Unapred sam znao da je teren prepun vrtača koje liče jedna na drugu kao jaje jajetu i da ih je i te kako lako permutovati u toku trke. 
Prvi dan koji je bio rezervisan za trku WRE (svetsku rang listu) gde je organizator dužan da pre zvanične trke organizuje model trku, istu sam iskoristio kako bih navikao oči na kartu i osećaj za teren koji me čeka. Karta veličine razglednice nosila je na sebi obrise 5-6 vrtača. Pronašao sam tri kontrolne tačke brzim hodom, ne trčanjem, da što više upijem maštu crtača i terena koji je predstavio. Dok sam koračao, teren mi se nikako nije poklapao sa onim štoje bilo nacrtano na karti. Tako je model trka više odmogla nego pomogla i pomalo me uplašila. 
U blagom strahu, jurnuo sam ka startnoj prizmi koja je od starta bila udaljena čak 350m blago uzbrdo. Na prvoj kontrolnoj tački pravim grešku jer idem kroz gustu šumu azimutom, umesto putem okolo na 1KT i gubim dva minuta koja me koštaju medalje. Ostale kontrolne tačke pronalazim više-manje tačno, sem jedne pred kraj gde takođe gubim dva minuta. Stazu od 3900m/160m prelazim za 39 minuta i zauzimam 4. mesto.
prvi dan

Posle prvog dana, osećaj neophodan za sutra se polako pojavio i delimično iskristalisao što me veseli, jer sutra sa još dva klupska druga, rame uz rame, trčim u seniorima i branim vicešampionsku titulu od prošle godine i kao prva izmena nosim popriličan teret.
Drugi dan budim se sam još u 5h, opterećen zbog trke, ali i zbog profesionalnih obaveza koje me čekaju te večeri na glavnoj ,,štajgi'' Novog Sada.
Vraćamo se na mesto od prvog dana, crvenim makadamom. Start/cilj je malo niže u odnosu na juče. Po izlasku iz kola već me žmarci hvataju, prvo oko stomaka, a kasnije po celom telu.
Organizator prve izmene ređa na startnu liniju, svakog ispred svoje karte. Oseća se nervoza. Start je. Uzeo sam kartu i jurnuo iz sve snage ka prvoj. Za razliku od drugih ja sam je prvi video, verovatno slučajno sa nekih 200m i vrtaču koja me je delila sa njom sečem ranije i odmah iza Bugara Todorova 2 sekunde overavam istu. Zadihan sam kao parnjača, već mi je teško. Posle treće kontrolne tačke se stabilizujem fizički, dok sam tehnički fokusiran kao lovački ker. Kontrole se ređaju, mimoilazim se sa najboljim trkačima, što mi govori da sam tu u vrhu, sa vodećim, to mi daje motiva, iako gledajući sa strane, oni mnogo lakše trče od mene. Na 7KT, prva izmena OK. Čelika, Željko Ćorić me odvalči ka mojoj 8KT gde pretrčavam 7KT koja je na 150-200m pre 8KT. Ćorić overava svoju KT, a ja psujući vraćam se na svoju 7KT. Posle toga, moral pada kao i osećaj snage. Posle tri kontrolne tačke, polako se vraćam, ali više ne vidim favorite prve izmene oko sebe. Izlazim na vidnu KT, Dragišu prvog čujem kako me bodri, tu se i kumov glas meša, govori mi "dobar si, ajde vuci, vuci". Pomislim, teši me. Posle vidne KT pokušavam da izvučem maksimum iz sebe. Setih se Dragišinih reči pre trke, "vodi računa pred kraj, ja sam na tim livadama prošle godine izgubio 15 minuta.", ali opet kao na 7KT,  dešava se isto. Na livadama gubim 3 minute, ali na vidnoj sam bio 7. dok u cilj utrčavam kao 5. izmena i dlanom od dlan predajem fini problem kumu. Stižem da mu kažem, "Pazi se livada na kraju".
Kum posle mene menja treći, a Dragiša drugi. Mada kum trči lošije od mene, a Dragiša dva minuta bolje, što govori da su sve štafete stavile najače trkače kao prve izmene, sa kojima sam se ja krljao po šumi. Za razliku od ostalih, čije su prve štafete jedine bile odlične, mi smo imali konstantnost kod sve tri izmene, koja nam je donela odbranu vicešampionske titule.

                                                   
drugi dan
Uspeh je svake godine sve veći i veći, jer smo od seniorske kategorije sva trojica sve dalji. Slikovito rečeno, jedino su nas pobedili braća Bilić koji zajedno imaju godina koliko dvojica od nas troje ima, ako ne i manje. Ovo govori dosta o našoj volji i istrajnosti, ali i o lošem stanju orijentiringa u našoj zemlji. Mada, moram pomenuti i uspeh pionira i pionirki. Svi su došli kući sa medaljama, ogroman uspeh. Što kaže naš narod, gvožđe se kuje dok je vruće. E pa, ovo naše je vrelo, vatra je rasplamsana i ne gasi se, goreće večno kao seniorski tim.

Нема коментара:

Постави коментар