run

run

уторак, 13. новембар 2018.

Boroka kup, jesen 2018.

 Bilo je rano, krenuli smo sa parkinga preko puta karlovačke železničke stanice tačno u 6h. Graja u kolima se postepeno povećavala kako je sunce izlazilo, klinci su se razbuđivali. Osetili smo da nas već hvata startna groznica. Počeli su vicevi, šale, zezanja, retko ozbiljnih tema. Kako da ih bude kada u kolima vozači (Šarić, Petrović) imaju godina kao svi njihovi saputnici zajedno. U jednom trenutku sam se setio, poređenja radi - ,,dva pulina i stado ovaca". Otprilike tako smo izgledali.
 Stigli smo. Prvi dan, sama trka bila je u senci "Pigfestivala"koji je iz godine u godinu sve posećeniji i veći. To je tradicionalna manifestacija gde vrsni Mađari spremaju svoja jela isključivo od svinjetine i to friško zaklane. Stomak krči od onog trenutka kada noga iz kola kroči na pesak Kiškunsagijevog nacionalnog parka. No, moralo se suzdržati, makar do zavšetka trke prvog dana.
Podigao sam startninu, saznao neophodne informacije, postrojio ovčice i obavestio ih o startnim vremenima, terenu koji ih čeka i dao po neki savet čega da se pridržavaju. Posle toga, došao je red na glavnog pulina da se sabere, presliša, čulo mirisa blokira, jer će mu u suprotnom šećer pasti, a onda ništa od trke.
Od ranije znam da prvog dana u kleki uvek trčim mnogo lošije od drugog. Iako sam se trudio da budem fokusiran, jednostavno kad uzmem kartu, toliko se uspalim da se ponašam kao neki početnik. Bez malo što ne trčim za drugima, sa mislima u glavi, da baš taj trkač ide na moju kontrolnu tačku, što je čista budalaština. Do prve kontrolne tačke koja je bila udaljena od starta više od kilometar izdešavalo se sve što ne treba. Od okretanja karte, konstantnog neznanja u prvih 500m gde se nalazim, loših varijanti, itd. Na žalost takav početak me je pratio kroz celu trku, bukvalno kao da sam sa povezom preko očiju trčao. Rezultat od 73 minuta za stazu od 6900m je poražavajući. Zaostatak za prvim trkačem je bio oko 12 minuta.

prvi dan

Gorak ukus lošeg trčanja pod hitno se morao promeniti ljutim kobasicama friško ispečenim, turšijom i mustarom. Raspoloženje se menjalo kako se stomak punio.
U salu smo se smestili među prvima, problem sa strunjačama sam rešio odmah pozivajući neumornog Deneš Zoltana, peščarsku lisicu, koji je ,,kriv" za svaki naš dolazak ovde. Klinci su dobili slobodno vreme, a ja sa kumom analizu trke.
Drugi dan je svanuo. Iako spavanje u sali nije baš potaman, barem meni koji sam rastrojen noćnim radom, pa me svako tuđe meškoljenje budi kao i hrkanje, ipak sam se solidno odmorio.
Protokol se ponavlja od juče. Postrojavanje, podsećanje kad ko startuje, deljenje neophodnih informacija...
Start je drugog dana bio udaljen 1900m, tradicionalno za mađarske trke. Presvukao sam se i tempirao da 10-ak minuta dođem pred svoj start. Priču sa drugima sam ograničio, tako reći zabranio sam sebi govoriti. Gorak ukus od juče me je terao na takvo ponašanje, jednostavno kobasice nisu bile dovoljne da ga speru, jedino dobro istrčana trka mogla je sprati pomenutu gorčinu.

                                          kleka triptih

Znoj je počeo curiti sa čela, što je govorilo da sam se dovoljno zagrejao, takav sam ušao u boksove uzeo kartu i jurnuo kroz leje crnih borova. Prva kontrolna tačka je bila u kleki, nije laka. Govorio sam sebi:,,ne jurcaj, nađi siguran objekat i odbij se od njega, po odbijanju, prati šta ti dolazi pod nogama i i ispred očiju." Našao sam je iz cuga. Druga KT je takođe u kleki, recept pronalaska prve kontrolne tačke ponavljam u sebi. Druga je nađena iz prve. Noge su se razvezale, retko kad me je taj osećaj nosio kroz trku. Jurcao sam kao pomahnitao, ali i usporavao tamo gde je trebalo. Kontrolne tačke su se ređale, sa minimalnim greškama. Na 14kt gubim koncetraciju i skrećem sa pravca, ali to brzo otkrivam i vraćam se tamo gde sam hteo biti. Na dve trećine trke znao sam da ako nastavim ovako medalja mora pasti. 
Po očitavanju rezultata na cepki je pisalo pobedničko vreme, ali to je bilo tog momenta, mnogi trkači još nisu stigli. Dopamin se lučio, zadovoljstvo se širilo, najviše kroz vedrinu.

drugi dan
Po izlasku konačnih rezultata, skočio sam sa jučerašnjeg šestog mesta na prvo i to sa slatkom prednošću od 30 sekundi u odnosu na drugog. Sam sebe sam iznenadio.
 Stražilovčani su bili solidni na ovoj trci. Devojke odlične, dok muški deo mora još patika da pocepa trenirajući. Mnogima je ovo bila prva trka na ovako teškom terenu. Jedinstveno iskustvo dobijeno ovde služiće im za dalje trke. 
Čekajući proglašenje razbalcali smo partiju klikera, u tom trenutku prestaje hijerarhija pulina i ovaca, svi smo isti. Po završenom proglašenju sedamo u kola, ovog puta ostaće mi više miris kleke u nosu nego friških kobasica.

Нема коментара:

Постави коментар