run

run

понедељак, 4. новембар 2013.

Planinska trka Glavica 2013

  Prelep i topao dan obećavali su dobru atmosferu na grebenima Savine vode gde se i sama trka dešavala. Čim sam parkirao auto kroz šoferšajbnu sam ugledao poznat, zajapuren lik. Nakon pozdravljanja, saznajem da dolazi sa  autobuske stanice Paragova - Čava. Kasnije shvatamo da će samo naše junačke noge braniti boje kluba Stražilovo, dok su ostali imali obaveze, od dočekivanja popa, pa do međunarodne selidbe.
 Iako sam se dosta disciplinovao poslednja dva meseca, to je za sledeću sezonu.  Za ovu trku sam se posebno pripremio tako da sam dan ranije na poslu pojeo kilu prasetine, a na dan same trke nisam mogao odoleti taštinom zaprženom pekmezu od šljiva koji je za doručak završio na čet´r´ parčeta ´leba i koji me je gušio prvih 20 minuta trke. Mada sebi ponekad i kažem, trčim da bih mogao jesti sve i svašta, ali bez posledica, jer sve sagorim u šumi.

 Trka je ove godine bila posećena više nego do sada, brojala je oko 150 trkača. Prvi krug sam po ličnoj proceni trčao dosta rezervisano, jer sam znao da sledeći krug cedi suvu drenovinu iz mene. Tako je i bilo, prvi krug za 30 minuta, a drugi za 34, to nije bilo po planu, a plan je bio bez vremenskog ograničenja, već da vremenska razlika između dva kruga ne bude veća od dva minuta, a bila je četiri. Mada po ukupnom plasmanu motao sam se tu oko 15. pozicije, što je dosta lošije od prošlogodišnjeg petog mesta, ali tešim se većim i ozbiljnijim odzivom trkača među kojima je bilo i profesionalaca.

 Moram pomenuti i Čavu da se junački držao sa svojh 100 kila i završio trku za oko 85 minuta.
Pošto after partija nije bilo kao ni pasulja, slobodno vreme od tri sata mi je polako otkucavalo, pa sam kao pepeljuga sa onim debelim mišem(Čavom) nestao sa ceremonije i požurio kući na vruću supu.

недеља, 27. октобар 2013.

Štafete 2013.

  Dok je poslednja Titova štafeta tog dana odlazila putem kuće cveća, mi smo kao štafeta Stražilova išli putem da se domognemo što boljeg plasmana na državnom prvenstu. Iako polako kucamo na vrata kategorije  čiji  članovi su verovatno bili u dilemi na koju ceremoniju otići, mi smo bili sigurni i otišli na onu pravu i opravdali utrošeno vreme.
 Štafeta koja više od deceniju u neizmenjenom sastavu trči, ovog puta je ponovila prošlogodišnji uspeh trećeg mesta, mada po rezultatima prve dve ekipe, mogli smo po mojoj proceni biti i prvi. Ali teško je da sva tri člana štafete istrče trku sa tolerantnim greškama što je kod nas jedina mogućnost da bi bili prvi, jer sva trojica smo više okrenuti privatnim stvarima i treninzi su iza nas, sada više trčkaramo u slobodno vreme. Mada i to trčkaranje ume sa iskustvom da bude dobra konkurencija.
  Teren više nego poznat, ali i zahtevan, pogotovo onaj deo posle vidne kontrole gde sam u organizaciji trka svog kluba, umeo da se zabrojim. Na svu sreću ovog puta sam ispravno brojao, što se ne može reći za klupske borce Dragišu i Šarića, ali ne zameram im i ja sam bio takav, i biću.

  Trku sam počeo greškom, ali ne velikom, posle toga sam vukao koliko sam mogao, mislim da na štafetama uvek trčim do poslednjeg atoma što nije slučaj kada su pojedinačne trke. Kontrole su stizale jedna po jedna, sa ne velikim greškama, sitne greške su počele posle vidne kontrole, raniji ulazak u šumu na 10. i ranije traženje 11. kontrole, ali sreća moja pa sam greške uvideo na vreme i ispravio. U cilj sam ušao zadovoljan, jer sam sa, čini mi se, sedmog mesta popravio na treće, gde smo i ostali.
 Posle trke se nismo zadržavali jer smo imali gomilu dece, ali i mom Davidu je valjalo da odspava jer ga je sutra čekala prva trka, doduše u kategoriji osam godina starijoj, ali neka se čeliči, posle će mu biti lakše. 

понедељак, 25. март 2013.

Dve trke u dva sata

   Iz naslova se moze videti moja skromna ludost kada je rec o hiperaktivnosti i voljom za avanturom.
  Drug Frulja je zakazao drugo kolo lige na Glavici i ispostavilo se da ono pada na isti dan kada i kros Srema na kojem se svake godine utrkuju aktivni železničari, a gde ja poslednje tri godine vodim primat.
 Odlučio sam da učestvujem na otvaranju o-sezone, ali i da pokušam odbranu najbržeg željosa u Inđiskoj leji. Iako su obe trke počinjale u isto vreme, zbog veće protekcije na Savinoj vodi odlučio sam da dan započnem
trkom u ravnom delu Srema. To što se na krosu trčalo skromnih dva kilometra i narvano što cela fešta krosa ne traje dugo omogućilo mi je da odem na obe trke.
 Na krosu Srema ove godinae za nijansu sam bio brži nego prethodne, ali magičnu minutažu ispod  8 minuta nisam uspeo da dostignem, od nje me je delilo nekih sedam sekundi, pa je na kraju rezultat glasio 8.07 i osvojeno prvo mesto u kategoriji železničara, a fino 4. mesto u ukupnom plasmanu. Po završetku trke maksimalno sam požurio stvari oko proglašenja i povratka tj. odlaska na drugu trku, treba da pomenem da mi je društvo na krosu Srema pravio dr. Bora.
 Iz Inđije sam krenuo negde oko 11.25 da bi u Karlovcima ostavio doktora, a pokupio Dragišu koji je kasnio, ali ne mnogo. Pošto sam u Inđiji prešao iz jedne opreme u drugu, ostalo mi je samo da izađem iz kola i otrčkaram do starta gde sam u 12.13 startovao.
  Odmah na prvom brdu osetio sam fine posledice od trke iz predhodnog sata, ipak i tih skromnih dva kilometra ostavile su traga na moju snagu i brzinu. Ali mogu reći da sam se lepo podsetio karte Savine vode, na kojoj sigurno nisam trčao 8-9 godina. Uz lagani tempo i sa greškama od oko 3-4 minuta trku završavam za 54 minuta, nije baš za pohvalu, ali sam ostvario plan tog dana.

  Da pomenem kada već pričam o  Savinoj vodi, da sam na tom mestu još sada davne '93. godine osvojio i svoju prvu medalju u kategoriji M13-14 u kojoj sam i počeo ovo što i danas traje. Od te '93. pa do danas nakupilo se 20 godina jurcanja po šumi sa kartom ili bez nje, sticanja poznanstava i produbljivanja starih, stvaranja novih priča i prepričavanja starih.

среда, 16. јануар 2013.

Fruljovizija 2013

 Poštovanje svim čitaocima, srećna Nova godina i Božić.
Pošto sam učestvovao u 4. kolu zimske lige, pa rekoh da napišem nešto na tu temu, a i red je, jel me nije bilo neko vreme.
 Sam naslov govori sve, trka je održana na Petrovaradinskoj tvrđavi pod dirigentskom palicom druga Frulje.
 Iako sam i u prošlim postovima imao samo najlepše reči za trke na tvrđavi ovoga puta bih pomenuo da je velika šteta što takav teren nije iskorišćen za neku jaču trku, mada sam na tu temu zakasnio najmanje 5 godina, ali plašim se da to ne bude i sa centrom Novog Sada i Dunavskim parkom. Mala sugestija, ali i otvoreno mišljenje za buduće organizatore prvenstva jugoistočne Evrope.
 A sad malo o trci, iako je start kasnio očekivano, to nije uticalo na mene. Od prvoga trenutka kada sam uzeo kartu išao sam nogu pred nogu sigurno 15 sekundi dok nisam skontao kako do 1. kontrole doći, stvarno dilema je bila velika, pogotovo posle duže pauze bez karte. Ali sam otišao kroz tvrđavu umesto okolo bržim, ali dužim putem. Snage koliko sam imao, imao sam, iskreno nikada od kako sam počeo da trčim nisam osećao ovaku bezvoljnos za kasom i treninzima, nadam se da će me proći, mada i krkanluk za vreme praznika se oslikao lepo sa  2-3 kg, naravno više.
 U toku trke sam se trudio, što mislim da mi je i donelo ovaj rezultat, da kartu gledam uvek unapred, kada bi bio na sigurnih 100 do 150 metara do kontrolne tačke ja sam to vreme koristio i gledao kako napasti sledeće dve kontrole. Kartu ne mogu da okačim na post jer sam u toku trke tako zviznuo i to na ravnom delu dočekavši se na ruku u kojoj sam držao kartu i skroz je iscepao.
 Ne verujem da ću učestvovati u još kojoj zimskoj ligi, a i na trkama koje predstoje teško da će biti onih koje su dalje od 100 kilometara od moje meke. Držaću se moje strme, guste, zaparložene, ufurnjale, obrasle kupinom Fruške gore, jer kako godine prolaze imam osećaj da sam joj veliki dužnik.