run

run

субота, 7. април 2018.

Memorijal Saše Palinkaša

Na Veliku, Belu ili preduskršnju (kako je ko zove) subotu okupili smo se na mestu Ciganskog logora iznad sela Sviloš na Fruškoj gori gde se održao 6. memorijal Saše Palinkaša. Po izlasku biltena sa dužinama staza bez oklevanja sam odlučio da trčim u elitnoj kategoriji. Srednja distanca sa 4700m dužine i 160m visinske razlike govorila je da bi to trebalo istrčati u jednom dahu. Da li je tako i bilo?
Startovao sam prvi od svih elitnih trkača. Po presvlačenju i početku rutinskog zagrevanja, neka hladnoća, glad i trema me je obuzela. Mada kasnije shvatam da je reč o blagoj traumi i strahu koji se izgradio zbog kvaliteta iscrtanih karata i trčanju na istima koje se nalaze duž partizanskog puta u zapadnom delu Fruške gore.   
 
Ta misao mi je treperila pred očima od onog trenutka od kada sam ščepao kartu i jurnuo ogromnom prosekom nizbrdo. Mada nije bilo sve tako crno-sivo. Sremuš koji je u vrhuncu listanja i pupenja širi blagi miris mladog belog luka koji i te kako draži čulo mirisa, pa se pomenuta crno-siva boja pretvorila u zelenkastu.
Prvi deo staze je konstantno bio nizbrdo, sa dva ili tri manja grebena uzbrdo koja se zbog svežine nogu nisu osetila, ali sam očekivao da će od jedne kontrolne tačke sve krenuti uzbrdo do cilja. Moje predviđanje se obestinilo od 7KT gde kreće i celokupan uspon staze od 160m. Prilikom trčanja nizbrdo, vodio sam dosta računa o terenu koji leti ispod nogu. Teren koji je i te kako detaljan sa mnoštvom devijacija izohipsi nije smeo biti ofrlje čitan. Prvi deo staze do 6KT uz oko minut-minut i po greške solidno odrađujem, ali između 6 i 7KT u jednom trenutku se gubim, maksimalno usporavam da bi teren iz okruženja poklopio sa onim na karti, ali ne ide. Već sam uplašen. Hoće li ta duboka uvala već jednom. Pojavljuje se, ali ne znam tačno na kom sam delu. Pogled ka gore, vidim račvanje uvale, ja sam tu, 100m niže. Azimut hvatam i bodem KT pravo u srce, ali nišanjenje je trajalo predugo između te dve kontrolne tačke i gubim trku. To shvatam tek po proverenim splitovima, dva minuta sam sporiji od proseka. Od 7KT kreće uzbrdica, levo, desno, pa malo po visini, pa opet uzbrdo. Trudio sam se da trčim koliko sam mogao, deset-petnaest metara trka, pa dva-tri koraka hoda. Taktika se isplatitila. Konkurencija u elitnoj kategoriji na ovoj trci je bila B razreda, pa sam sa solidnim, ali ne i zadovoljavajućim vremenom osvojio drugo mesto iza prvog sa 2 i po minuta zaostatka. Stazu od 4700/160m sam prešao za 45 minuta. Iskreno, po pročitanom biltenu imao sam utisak da ću istu trčati ispod 40 minuta, ali očigledno kapaciteti se godinama smanjuju, ali bitno da ih ima.
Sledeći vikend je Štafetno prvenstvo Srbije, trka koja u našem klubu ima posebno značenje. Tim seniora koji zajedno nastupa već 20-ak godina, uvek čineći jaku konkurenciju drugim ekipama i za ovaj vikend šilji busole za nova odličja.

Нема коментара:

Постави коментар