run

run

среда, 5. новембар 2014.

Fruška gora, Glavica 2014

 Jutro je po ko zna koji put demantovalo prognozere vremena koji su razvedravanje prognozirali tek za posle podne, ali jesenje jutarnje sunce razbija maglu i obećava lep dan. Eto razloga za još radosti, pošto je odlazak na trku bio pod znakom pitanja zbog dečijih bolesti, ali David se osećao dobro, a Rajnino kašljucanje je prestalo, pa je istog trenutka bila deportovana kod babe, a mi smo se departovali u žutu lepoticu, našu Frušku goru.

 Trka više nego poznata, ja je pamtim po bolovima u listovima koje imam posle nje, joj i sada me razvaljuju. Solidno sam se naoštrio, jer sam malko i zagoreo, na trci nisam bio od Petrovdana, tako da me je startna groznica  i te kako vozala. Imao sam u planu ići oko 58 minuta, jer to mi je neko vreme koje sam već trčao, pa po mišljenju, mogao sam ga ponovo istrčati. Staza potpuno ista dva kruga od po 4800m/280m. Kako sam krenuo znao sam da će biti čupavo. Crk'o sam odmah, ali mislim da je to više vezano za euforiju same trke i  startne groznice, pa je krajnji utisak crkavanje, jer srce lupa kao ludo.
 Po startu trke videlo se da braća Momić idu na sve ili ništa, ali ja sam bio ubeđ da će mali Laza sve da ih  otrese. Tako je i bilo, ali ruku na srce, prva trojica imaju izvanredno vreme, pogotovu pobednik, što je i do sada najbolje vreme ove trke.
 Što se mene tiče, ja sam se držao tu negde oko desetog mesta kroz celu trku, danak umora ostavio je trag,  pa pred kraj padam na dvanaesto mesto i tako završavam, sa rezultatom od 59.42, što mi je malo gorko. Ali moram priznati da mi je kroz celu trku bilo teško, ne znam šta se dešava, ali je tako. Ipak sam u poslednje vreme disciplinovan, redovno treniram i mislio sam trčati brže, ali pored tog redovnog trčanja, redovno ustajem noću zbog dece, dežuram, studiram, slušam ženu, što su po meni sve situacije koje mogu negativno uticati, ne na trčanje, nego na bilo šta. Ispadoh kao neka baba, ali ja se tako pravdam samom sebi, da bi i dalje istrajao u ovome što radim.
 O organizatoru samo reči pohvala i pozitivnih kritika, mislim da svaki klub može da se ugleda na družinu arkovaca i pokuša da budu kao oni.


PS. Prethodni post o Petrovdanskoj trci je objavljen neposredno pre ovog.

Нема коментара:

Постави коментар