run

run

понедељак, 2. септембар 2019.

Durmitor orienteering challenge 2019

Od doba JOS-a (Jugoslovenski orijntacioni savez) i davne 1997. godine kada se između Pitomina i Nadgore zadesila arena orijentacionog krosa, prošlo je tačno 22. godine. Tih godina Durmitor sa Žabljakom je bio totalno nepoznat, barem meni i samo pravi ljubitelji prirode i planinarstva odlazili su u najviši grad Balkana radi dugih pešačenja i osvajanja gudura i bogaza. Jedni od tih avnturista smo bili i mi, dr Bora, Joca, Keza, braća Šarić i ja. Žabljak je u to vreme bio toliko marginalizovan grad, da ako ne ustanete na vreme i hleb ne kupite do 8 sati izjutra, znajte da tog dana nećete jesti hleb. Ali u poslednjih 20 godina Durmitor širi svoje grane i izrasta u jedno od najpopularnih crnogorskih mesta. U centru Žabljaka češće ćete čuti strani jezik nego crnogorski tj. srpski, prodavnica i marketa ima na pretek, kao i smeštaja, raznih zanimacija izeđu kojih se našao i naš sport, orijentiring. Do sada sam na Durmitoru bio nekoliko puta, ali uglavnom sa gojzericama na nogama. Sada, prvi put posle 22. godine, obuo sam butonke i moram priznati, bio sam uzbuđen kao školarac pred ekskurziju.
Na durmitorsku visoravan došli smo par dana ranije, familijarno, ali samo David i ja takmičarski nastrojeni. Kao i uvek odseli smo kod familije Šarovića (Family Farm) koji nas primaju kao svoje i garantovano imaju najbolji smeštaj na Durmitoru, sa najlepšim pogledom od 360 stepeni. Same brvnare se nalaze u selu Virak, 5 km od Žabljaka. Ujutru te bude kukurikanje petlova, mukanje krava i rzanje konja, ako se od radoznalosti ne probudiš sam pre te fine buke.
Posle dva, tri dana skitnje po Durmitoru, došao je trenutak prve trke. Sprint u samom centru Žabljaka sa delimičnom stazom u okolnoj šumi.
Ringišpil je po meni počeo suviše rano, odmah na prvoj kontrolnoj tački sprint trke. Nenaviknut na takvu šumu i reljef, očekivao sam još jednu grešku u toj trci, a pošto je upitanju sprint, sto puta sam pomenuo da na njemu i minimalna greška košta plasmana, ali bogme i živaca. Ja sam za ovaj ringišpil imao dva žetona.

1. dan

Posle katastrofalno istrčane trke, ostalo je samo da se nadam boljem sutrašnjem danu. 
Drugog dana očekivala nas je trka u šumi, reljef izvajan glacijacijom, jedinstvenog oblika bio je samo uvertira za naredna četiri dana trke, da ne kažem ringišpila.
Solidno spreman, uzeo sam kartu i krenuo u malo blažem tempu, tek da bih osetio i onako neosetljiv teren. Kontrolne tačke su se nizale sa minimalnim greškama, tempo sam povećao i uz njega dosta dobro ,,ubadao" kontrolne tačke. Prva greška na 9KT i to ne mala. Nerviram se, al je pronalazim i nastavljam. U cilj utrčavam sa 39 minuta i pretrčanom stazom od 4200m. Očitavanjem čipa, iznenađuje je me MP 8. kontrolne tačke. Prvo sumnjam u čip, pa gledam kartu, pa se setim greške na 9 KT. Kockice se slože. Moja greška. Sa 7KT otišao sam na 9KT, zbog čega je i usledila greška. Prva pomisao: ,,pa zar sam već završio durmitorski čelendž". Baš sam bio besan na sebe.

   Peo Begston                                                                      2. dan

Treći dan u trku ulazim onako, skroz mlako, nezainteresovano. Trećag dana staza je bila malo duža 6400m, pošto sam teren upoznao juče, odlučio sam da u lakšem tempu krenem, ali da ga držim konstantno. Kontrolne tačke sam pronalazio dosta dobro, sem 12., na njoj sam se totalno pogubio. Čar terena je u tome, da ako na trenutak koncetracija popusti i ne ispratite reljef pod nogama sa kartom za 20 pretrčanih metara ne znate gde ste, a da biste se pronašli treba vam između 5 i 10 minuta (vrhunski o-ringišpil). Trku završavam za 71 minut.
        
                                                                                   3. dan

Četvrti dan i možda najbolje istrčana trka, naravno kad bi izuzeli jednu grešku od 8 minuta na 10KT. Dok pišem ovo, osećam se kao neki baksuz, svaki dan sam imao neki maler. Nisam od onih da kritikujem kartu, koja je salivena sa reljefom ili organizatora, problem je jednostavno bio u meni tih dana. Ove godine sam više kontrolnih tačaka postavio nego što sam ih pronašao, ali sam sam birao takav pravac. Stazu od 5300m, trčim za 53 minuta.

         
                                                                                           4. dan
Peti i poslednji dan doneo je pravu malu avanturu. Kraća staza od 4200m sa malo više kontrolnih tačaka (21.KT) zavrtela je ringišpil najbrže do sada. Krenuo sam, odmah na 1.KT pojavljuje se Dule, ne zna gde je, pronalazimo zajdno kontrolnu taču, ja bez greške. Druga kontrolna tačka, evo i Marka, ne zna gde je, ali Dule trči brzo, pokušavajući da nadoknadi izgubljeno vreme, pokušavam da ga pratim, ali teško, mada i ne ide mi u dobrom pravcu. Zastao sam, gledam kartu, Marko je sa mnom. Jurcamo, tamo, amo, kontrolne tačke nigde. Njemu pada nešto na pamet, odlazi, ja ostajem, jer osetim da je tu negde. Još jednom ispočetka, bum, kontrola je nađena, idem dalje. Od tada kontrolne tačke pronalazim fino, bilo je grešaka, ali sam  umor, umni i fizički, sakupljen od ovih pet dana radio je protiv mene. Preostao mi je još jedan krug od poslednje tri kontrolne tačke. Pretposlednja 19KT, zastoj, slepilo ili kako drugačije da ga nazovem. Po treku Garmina kao da sam crtao mrežicu za tehničko pismo. Ali zabavi nije kraj. Evo ga Dule, smejem se i psujem u isto vreme. Tražimo zajedno, ali nam se ne da. Taman otkrivam gde sam i skidam azimut sa konačno sigurno-utvrđenog mesta, pojavljuje se Marko. O, Bože ima li kraja iznenađenju?! Svi zajedno pronalazimo famoznu 19. kontrolnu tačku i trkamo se do cilja.  Iako sam poslednji dan istrčao najlošije, meni je nekako bilo najzanimljivije. 

          
                                                                                         5. dan
Sa Durmitora se nismo vratili bez medalje. Kasnije se ispostavilo da je to jedino odličje naše zemlje na ovoj trci. Perspektivni David Petrović pobedio je drugoplasiranog za 80 minuta, a trećeplasiranog za 260 minuta, ukupno za 5 dana. Pionirske staze nisu ni malo bile lake, čak jedan dan je jednu kontrolnu tačku našao brže od oca. Šta reći? Da li ja matorim ili on sazreva, teško je zaključiti, ali mogu samo da mu zavidim što već sa deset godina ima o-staža više od tri godine i neke trke u nogama o kojima sam ja mogao samo sanjati.  

Нема коментара:

Постави коментар