run

run

понедељак, 2. новембар 2020.

Bela reka 2020.

 Podosta je bilo oklevanja oko odlaska na ovu trku. Da li otići ili ostati kod kuće i umesto trke protrčkarati lagano po karlovačkom ataru 80 minuta. Takvo razmišljanje mi dolazi pre svega od pomisli na dugačak put koji je i te kako poznat i mrzak od pre dve nedelje i trke na Resavici. Vožnja koja se mora ,,preveslati" u jednom danu u oba pravca sa popriličnom kilometražom, i ne samo to. Turbo mod u kom se nalazim poslednja dva meseca, uzastopni vikendi trka, vožnje do i od njih i svega ostalog što ide sa tim mi ne ide u prilog. Malo me umor pritiska, a sa njim i mrskost. Živ sam čovek, a živ si koliko se krećeš. Odluka je pala da se ide.

                            

Magla nas je poklopila odmah čim smo prešli greben Fruške gore i dohvatili se ravnog Srema, nije nas napuštala sve dok nismo ušli u dolinu Morave. Uz dečiju graju i koju pametnu reč sa dr Borom, put u onom pravcu nije mi pao teško, čak smo došli pola sata ranije od predviđenog vremena, nadao sam se da će tako biti i na trci. 

Jesen je bila svuda oko nas. Bukva koja u ovom delu Srbije raste u izobilju, zažutila je panoramu. Kroz oči se telo odmaralo. Na koju god stranu da otvoriš blendu fotoaparata, fotografija bi bila odlična.

Startovao sam među prvima, ali za vratom sam imao Slobu. Blagi pritisak je postojao, ali nije zanemarljiv. Stari vuk nije brz, ali je precizan i čita kartu za dvojicu. Znao sam, da ako budem grešio od 3 do 4 minute, Belac će me stići. Prognoza se ostvarila i to vrlo brzo, odmah na 3KT. Posle toga pokušavam da trčim brže, ali kontrolne tačke ne ,,ubadam" odmah, uvek sam nekih 10-15m levo-desno, pa mi brže trčanje i ne daje rezultate. U jednom trenutku sam sam, Slobe nema i nekako u isto vreme ulazim u kartu, kontrolne tačke pronalazim pedantnije. Dinamika je na vrhuncu. Trčim iz sve snage. Prilikom prelaska preko ogromne livade, a pre ulaska u šumu, okrećem se i vidim Slobu na horizontu. Dobar sam, ali to ne traje dugo. Gde je rana radost, tu je i praznoglavost. Tu 14KT ne nalazim odmah, nego grešim, ali je nalazim pre Slobe, džabe kad je on tu na 50m. Opet se trudim da mu pobegnem, ali trke je sve manje, imam svega 3-4 kontrolne tačke do kraja. U cilj utrčavam sa vremenom od 51 minut, Sloba utrčava posle mene minut i po, nisam stigao da mu umaknem cela dva minuta, ima me 30 sekundi. Pih... U suštini, cela trka mi je prošla u preticanju, sustizanju, odmicanju i nadmudrivanju sa Slobom, što je trci dalo još veću draž. 

Kao što sam ranije pisao, uvek se može brže i tačnije trčati. Osećaj je dobar, danas sam uživao. Boje šume su preovladale i to je ono što sam poneo sa sobom. Jesen na sunčanom danu je najlepši dan u godini, takav je bio ovaj juče.

Stražilovčani su vedrog duha i trudimo se da ga održimo takvim. Dovoljno je da se pogledamo, pa da znamo na šta mislimo, a smeh je rezultat ukrštenih pogleda. Često prepričavamo anegdote sa trka, slatke zgode i nezgode, uvek u šaljivom duhu. Valjda tako nesvesno u sebi otklanjamo startnu groznicu i tremu pred trku, ali i nezadovoljstvo loše istrčanih trka. Za sad takvo ponašanje funkcioniše. Sve ovo pišem jer će se možda i jedna tema prepričavati sa ove trke. Naime, sin David po utrčavanju u cilj, kada je pogledao svoj rezultat i uporedio ga sa ostalim, shvatio je da je opet prvi, pa je nonšalatno izjavio, onako malo glasnije pred svima, da od sledeće godine više neće trčati sa ,,boranijom" iz M14, nego da prelazi u stariju kategoriju sa kadetima. Ovo možda i ne bi zvučalo smešno da se ne zna da David po godinama može još uvek da trči u kategoriji M12. Naravno, Davidov ,,biser" izmamio je osmehe svih prisutnih. 
Belu reku smo ostavili iza nas, ali sam morao stati par puta dok se nismo dokopali asfalta, onako, da ,,opalim" koju fotografiju za sebe. Sledeće nedelje smo na Državnom prvenstvu u sprintu. Videćemo da li misao iz korteksa može da isprati brzinu nogu.

 

2 коментара:

  1. Jako lepo Aleksandre! Čestitke David za ovu, a svakako i za Resavicu. Uzdravlje! 🌞

    ОдговориИзбриши
  2. Bravo! Ovo ti je, možda, i najbolji tekst do sada. Kako bi rekli tvoji karlovački vinogradari, vino treba lagano da sazreva da bi ukus bio vrhunski.

    ОдговориИзбриши