run

run

понедељак, 28. новембар 2011.

9. Eko-mačak polumaraton

      Magluština koja je danima harala i držala temperaturu ispod nule nije mi baš ulivala volju za bilo kakvom trkom, ako još uzmem u obzir da sam taj dan morao da pomeram svoje i smene kolega da bi nekako iz noćne smene izašao i taj dan bio slobodan. Ali želja za lupanjem srca, znojenjem, crkavanjem i teturanjem u poslednjim kilometrima do cilja gde me čeka pleme indijanaca sa lulom mira su jača od bilo koje zimoće i
neispavanosti.
  Tako je i to jutro bilo. Dok sam pakovao torbu začula se kumova truba "Jazz"-a za kojom sam istrčao iz kuće.Krenuli smo da pokupimo ostale polumaratonce našeg kluba, Boru i Dragišu.
   Srećni zbog jutra koje je obećavalo lep dan, jer magle nije bilo na vidiku, krenuli smo ka tom zadivljalom delu Novog Sada zvanog "Kamenjar" gde je i planiran start trke. Malo sam se iznenadio kada sam video da na poleđini startnog broja postoji čip i da će trka biti elektronski ispraćena, ali kasnije se ispostavilo da nam je taj silni digitalizam odložio start za sat vremena posle koga se organizator okreće ka analogiji tj. papiru i plajvazu.

  Trku sam planirao da istrčim za nekih 95 minuta tako što ću raspodeliti snagu i u istom tempu završiti sve, dok je Dragišin i Pekijev plan bio malo sporiji tempo. Trčalo se četiri kruga od po 5250 metara. Moji prolazi po krugovima 22.31, 23.15, 24.11, 23.46, na poslednjem okretu me stiže kum koji je ostao bez društva i poslednja dva kilometra cepamo kao da smo sad počeli i u cilj utrčavamo u stopu sa planiranim vremenom od 95 minuta.
 A sad po protokolu, prvo u zoo vrt pored kaveza sa lavovima i jelenima, a onda kod srndaća, svinje i ostalih jestivih životinja i štagod se nađe u bašti.

  Iako sam rekao da je sezona završena, iskrsla je ova trka sa kojom definitivno zatvaram 2011. godinu. Sad mi ostaje lagan kas preko zime gde ću pokušati da postignem bolju formu.

понедељак, 7. новембар 2011.

Ovaj vikend Fruska Gora

     Slobodan vikend koji se baš potrefio kada je planirana brdska trka na Glavici (subota) i prvenstvo Vojvodine na srednjim distancama na Iriškom Vencu (nedelja) naterali su me onako iz nocne smene da bez oklevanja u subotu ujutro napunim torbu i krenem putem opalog lišća ka Glavici. Možda će malo čudno zvučati, ali ranije nikada nisam učestvovao na brdskoj trci sve do sada. Staza je bila 4700m sa 280m visinske razlike po krugu, a za istrčanu trku moralo se preći dva kruga. Trku sam krenuo totalno opušteno jer je i sama trka  bila rekreativnog karaktera, ali i lepa provera sebe u odnosu na druge. Prvi krug sam istrčao za 29 minuta, dok sam u drugom krugu vremenski pao za neke 3 minute u odnosu na prvi i sa vremenom od 62 minuta završio na 9-oj poziciji od ukupno 20-tak trkača.
  Sutradan, Iriški Venac i pokrajinsko prvenstvo u orijentiringu  u režiji našeg druga Frulje gde je pored fizike koja je juče dominirala traženo poznavanje kojeg predmeta više. Dužina staze je za pravo čudo bila ista kao i juče 4700m sa 280m visinske.

Trku sam dosta dobro počeo i u odnosu na jedinog ozbiljnog konkurenta kuma Šareza kontrole sam brže pronalazio sve do 11KT koja je bila postavljena više 70-80m, a ja sam je naravno tražio tamo gde je ucrtana u karti, posle bezuspešnog bauljanja u istom mi se pridružuje i kum, tako da  se prednost istopila, a zajedničkim snagama pronalazimo kontrolu i rutinski završavamo trku. Na kraju vreme od 55.22 me stavlja na 2. poziciju dva i po minuta iza prvoplasiranog kuma i 11 minuta ispred trećeplasiranog Madjara.

  Sezona je za ovu godinu završena, jedino ako ne iskrsne nešto, ali planiram mali odmor, pa ponovo u kas sve do proleća i prvih trka.

понедељак, 24. октобар 2011.

Dunavski polumaraton

    Dunavski polumaraton sa centrom dešavanja u banji Junaković kod Apatina odvukao me je prošlog vikenda u taj deo Bačke. U Apatinu sam prvi put, što ne znači da nisam koristio neke stvari koje se prave u Apatinu, a i polumaratonska staza je prolazila pored sad već pomenute fabrike, gde sam u tom momentu pomislio  ''Auuu, šta guša može da napravi''.
   Trka je stvarno organizovana prvoklasno, gde je svaki kilometar obeležen, osveženja je bilo na pretek, a i vreme posle trke je organizovano za medalju.
  Što se tiče mog trčanja, otišao sam sa planom da trku istrčim za oko 92-93 minuta, jer brže nisam mogao. Šest dana pre trke nisam trka napravio, a i temperatura sa jakom glavoboljom stigla je da me očeša, tako da na bolji rezultat nisam mogao ići.
  Trku sam počeo onako kako sam i planirao, prolazi na pet kilometara su 22.18, pa sledeći 22.00, pa 22.22 gde sam  tako držao do nekog 17-tog kilometra posle koga sam, već ono moje poznato, pao za nekih 30-40 sekundi po kilometru i zadnjih 5 kilometara prešao za 24.14 i onaj poslednji kilometar za sramotnih 5.19. Na kraju 96.14. Još uvek sam besan pri pomisli kako sam se vukao i kako su me sporiji od mene stizali u tom poslednjem kilometru.
  Potdrudiću se da se takve stvari ne ponove. A kuma ne smem zaboraviti i čestitati na odličnom rezultatu od 84.11. I da podsetim, sutra je našem poglavici Ćelavo Teme Seda Brada rodjendan, gde puni, ako se ne varam 63 leta i zime. Pa, Boro srećan ti rođendan.

недеља, 2. октобар 2011.

Peščarsko putešestvije

  Prošlog vikenda u još jednoj Vojvođanskoj lepojki pored Fruške Gore, Deliblatskoj peščari uputio sam se posle dužeg vremena na o-trku. To, posle dužeg vremena ostavilo je traga, što se vidi i po rezultatu. Ali svaki odlazak u peščaru oberučke prihvatam, valjda onaj stari osećaj iz Kiškunhalasa, Pirta, Boroke i Kunferherta ostavio je traga na duže vreme, pa ne marim koja je peščara u pitanju samo da se trči.

  U trku sam ušao skroz dekoncentrisan, a tu dekocentraciju još više je podigla prva raskrsnica na koju sam naišao, jer mi je bila skroz nejasna i umesto desno ja odem levo i od tog trenutka kreću greške u dužem trajanju, takve odavno nisam imao. Dovoljno je da kažem da sam prvu kontrolu tražio 5 minuta više, a drugu 8 minuta više, posle koje sam se prepustio laganom trčanju kroz peščaru i uživanju u istoj. U nekim trenucima sam se toliko isključivao iz trke da sam pomišljao - kako nemam neki fotoaparat da uslikam ove predele, takvo razmišljanje je verovatno dovelo do toga da onih prvih 13 minuta grešaka ne budu i jedini, nego da se na kraju povećaju na oko 25 minuta, što je na kraju dalo rezultat od ravno 90 minuta provedenih na stazi. U tih 25 minuta ulazi i onih 5, što sam 15 KT tražio bezuspešno na mestu gde je nema, pa odlazak na 16 KT, da bih po overi 16 KT saznao od drugih da 15 KT ima samo na drugom mestu, pa onda ajmo Jovo na novo. Zato u naslov ovog posta ulazi i ono  "Putešestvije". Ali nije sve tako crno-belo, što se tiče terena, on je fantastičan kao i mesto Čardak u kom sam prvi put bio. Sa takvim terenom i izletištem ove trke zaslužuju mnogo više jer imaju šta da ponude o-trkačima.

недеља, 11. септембар 2011.

Bukovacki maraton

   Manje poznatiji od Fruškogorskog,ali podjednako zanimljiv, Bukovački maraton održao se ovog vikenda u istočnom delu naše lepojke Fruške Gore, gde je privukao mene, mog kuma,doktora i Čavu. Odluka je odavno pala da se ide na srednji maraton od 35 kilometara sa oko 800 do 900 metara uspona.
  Kada je Bukovački popa završio govor na improvizovanoj bini, čula se pištaljka i jurnuli smo u nove rute. Krenuli smo zajedno kum i ja, možda malo jače za mene, što se kasnije ispostavilo tačno, gde sam posle Velike Remete(22km) ubacio u sporohodnu, a kuma poslao da vija prvoplasiranog koji nam je bežao 6-7 minuta. Po izlasku na Partizanski put uhvatio sam ponovo kas i lagano se dokopao svog dela Fruške Gore, Brankovog grebena, preko kog sam jurnuo ka poslednjoj kontroli i u Stražilovačku dolinu.I sad mi je ostao poslednji uspon koji na treningu cepam kad 'ocu, ali ovog puta sam morao ići nogu pred nogu jer sam, tako reći baldisao. Kad sam izašao na Bukovačke ledine i video Bukovačku crkvu, laknulo mi je, steturao sam se nizbrdo i u cilj ušao kao trećeplasirani iza kuma Šarića, koga je delilo 4-5 minuta od prvog mesta. Maraton sam prešao za 3 sata 44 minuta, što je odstupanje za nekih 15 minuta od planiranih 3.30, ali u svakom slučaju odlično iskustvo i još jedna trka koja je upisana u kalendar za ubuduće.

уторак, 30. август 2011.

Samanjac

     Kako se datum štafetnog prvenstva približavao tako se i pritisak u meni povećavao, s obzirom na to da sam prošle godine početničkom greškom tako reći usr'o trud i rad mojih klupskih kolega i upropastio vicešampionsku titulu.
    Plan redosleda štafete nismo menjali poslednjih pet godina, tako da je i sad ostao isti, Peki, ja, pa Dragiša.
U trku sam ušao maksimalno koncentrisan, gde sam na svaki deseti korak proveravao sever, a brojeve kontrola pamtio po tri unapred i još jednom bih proverio pre nego što bi čip stavio u stanicu. Zbog svega toga  možda sam bio i malčice sporiji, ali sam trku završio prosečnim rezultatom, vremenom 45.42 sa oko 4-5 minuta grešaka.

    Na kraju smo ustanovili da smo sva trojica imali prosečno vreme, što nam je i donelo treće mesto, mali žal ostaje za izgubljenom drugom pozicijom jer nam je izmakla za nekih 20-ak sekundi zaostatka, al' ne marimo.
     Hoću da se izvinim u ime cele štafete Stražilovo organizatoru zbog nemogućnosti da ostanemo na proglašenju,  ali treba da znaju da su napravili odličnu trku, možda i najbolju na kojoj sam bio ove godine.
    Za ubuduće, imam plan da pretrčim Bukovački maraton od 35 kilometara i ujedno da mi to bude neki početak rada na dužini pred Novosadski maraton.

понедељак, 1. август 2011.

Durmitore svih planina direktore

    Po jedva izboksovanom godišnjem odmoru u željenom terminu, plan je bio, kao i kod svake porodice odlazak na more, što sam i učinio. Destinacija je bila proverena, Tasos. Pun putne groznice uputio sam se ka tom zelenom ostrvu ni pomišljajući da će jedan ujed komarca promeniti sve. Infekcija koju je pomenuti insekt izazvao na koži moga sina, hvala Bogu ništa strašno, primorali su me da se vrnem kući posle samo četiri dana, jer smo od grčkog doktora dobili strogu zabranu kupanja, sunčanja i boravka u pesku.
   Vremena je bilo jer godišnji nisam tako reći ni načeo, a i para je ostalo, što je bitnije od onog prvog. Tako da je jedina solucija ostala, sve to potrošiti na nekoj planini. Bez oklevanja i pauzom od jednog dana posle povratka s mora uputio sam se onako uže familijarno na Durmitor, gde bi posle tri dana proširio tu familiju dolaskom sestre i naravno kuma Šarića.
  Durmitor mi je već dosta poznat od ranije, što od trka, što od planinarenja, tako da je jedna od prvih stvari koje sam spakovao bila karta Durmitor-Crno jezero u režiji Mileta Stevanovića i sada već zaboravljenog Slavka Asaka.
 Dok mi pojačanje nije došlo u prva tri dana sam uradio dva suva treninga i jedan na karti i mogu slobodno reći da je karta u vrlo dobrom stanji, jako zanimljiv teren, jednostavno milina trčati. Šteta što Crnogorci ne mare za orijentiring.
 Po dolasku kuma i vreme se prolepšalo, pa smo odlučili da naredna dva dana iskoristimo za planinarenje,  onako u brzom hodu. Najbliži vrh od smeštaja je bio Savin kuk tako da je on prvi i pao. Na Savin kuk vodi jedna staza i istom se vraća ili malo čupavijom nemarkiranom stazom sa druge strane, koju smo isprobali i sa malo skoka adrenalina sišli s kuka i zadnjih 3 kilometra istrčali. Tog dana smo prešli oko 16 kilometara sa preko 1000m uspona.
  Drugi dan plan je bio malo suroviji. Odlaskom kolima na Sedlo i odatle peške na Zeleni vir, preko Trojnog prevoja, i odustajanje od Bobotovog kuka, jer su ga taj dan Česi i Poljaci okupirali, trasa se menja prema Samaru, planinarskom domu na Škrčkom jezeru, Prutašu, prolazak kroz Ždrjelo i nazad na asfalt, kojim  ima oko 3-3,5 kilometra do kola, što smo jednoglasno odlučili da pretrčimo. Taj dan smo pregurali oko 20 kilometra sa oko 1000m uspona i pošteno se umorili.

  Ja sad iza sebe imam 5 dana žestokog napora, ali sam hteo maksimalno da iskoristim visinu na kojoj sam se nalazio i ostala tri dana usmerim ka trčanju, što sam i uradio. Zadnjih dana nije bilo treninga ispod 90 minuta od toga jedan na karti, jednostavno bih ustao nešto stavio u kljun i u kasu sa kumom jurcao po visoravni.

     Na kraju sa 8 aktivnih dana i pređenih oko 120 km sa preko 2500m uspona, što trčanja, što planinarenja, kući s Durmitora vraćam se punog srca i još punijih pluća, ne mareći za propuštenim solenjem patke.